Nikola Galić (redovnički fra Križan) rodio se 30. studenog, godine 1870. u mjestu Gorica, u župi sv. Stjepana Prvomučenika od roditelja Mate i Jele r. Bušić. Kršten je 1. prosinca, a krstio ga je fra Ilija Skoko. Pučku školu završio je u rodnom mjestu i/ili kod franjevaca na Širokom Brijegu. Nakon pučke škole stupa u Franjevački red. Sjemenišne dane provodi na Širokom Brijegu i na Humcu, gdje je boravio i u godini novicijata. Filozofski studij započinje na Humcu, nastavlja u Asizu, a teologiju studira na Širokom Brijegu. Svečane zavjete u Redu polaže 1893., u rujnu, a u prosincu iste godine zaređen je za svećenika. Odmah nakon ređenja odlazi na službu župnog vikara u Veljake. Sljedećih 28 godina provodi kao dužobrižnik povjerenog mu stada u čak 14 hercegovačkih župa. Najduže je boravio u samostanu na Humcu kao dugogodišnji župni vikar, a obnašao je službu i samostanskog vikara.
Kada su sredinom studenog 1943. godine Nijemci okupirali samostan na Humcu, a jer je prijetilo savezničko bombardiranje, provincijal je bio prisiljen stariju i bolesnu braću rasporediti po okolnim župama. Fra Križan tada, u 74. godini života odlazi najprije kratko u svoju rodnu župu Gorica, a zatim u Međugorju k župniku fra Serafinu Vištici s kojim je živio do tragičnog kraja svoga života.
Nakon što su partizani došli na brdo Crnica (danas poznato kao Podbrdo) ponad Međugorja, puk se u strahu povukao prema Čitluku. Zajedno s pukom otišao je i župnik fra Serafin. Stari fra Križan i časne sestre ostali su u Međugorju. Župnik se već sutra vratio u Međugorje i zatekao ih sve žive i zdrave. Partizani su postupali i prema njima i prema narodu dobro, krijući svoju krvoločnost i pretvarajući se da su, tobože, osloboditelji. 30. listopada popodne, fra Križan je došao kod časnih sestara – piše fra Serafin – te zajedno s njima večerao. Iza večere krenuo je u župnu kuću gdje se nalazila kapelica. Oko kuće su bile partizanske straže. Što od starosti, što od bolesti, fra Križan nije čuo njihova pitanja: Tko je on i kamo ide? Iz straha od nepoznatoga, jedan je partizan zapucao na fra Križana i pogodio ga u nogu. Starac se tako ranjen dovukao u župnu kuću. Straža ga je opet dozivala i postavljala ista pitanja. Kako odgovora nije bilo, u župnu kuću – kroz otvoreni prozor – ubacili su bombu koja je fra Križana smrtno ranila. Tako je smrtno stradala jedna jednostavna franjevačka duša koja je cijeli život gorjela i izgorjela od ljubavi za povjereni Božji puk.
Nakon te tragične smrti, a da ne izgube reputaciju osloboditelja, partizani su se ispričavali, jer su ubili fra Križana. No, samo dva mjeseca kasnije, ti su zločinci pokazali svoje pravo lice pobivši toliku našu subraću na Širokom Brijegu, u Mostaru, Mostarskom Gracu i brojnim drugim mjestima. Kako domaćeg puka nije bilo nigdje okolo, partizani su tijelo pokojnog starca ukopali u groblju Kovačica, u blizini međugorske župne crkve. No, i to su učinili tako loše da je tijelo za nekoliko dana počelo viriti iz zemlje te su onda župljani dostojno pokopali fra Križana. 1960–ih godina napravljena je grobnica u kojoj počiva fra Križanovo tijelo, a u novije vrijeme u tu su grobnicu pokopana još neka naša braća, među njima i pokojni fra Slavko Barbarić.
Fra Križan Galić bio je hercegovački franjevac koji se nije osobito isticao u zajednici svojim znanjem i sposobnostima. No, Gospodin je po njemu činio velike stvari, osobito u molitvi i pokori. Bio je poznat kao strogi pokornik i duboki molitelj. Međugorski župnik fra Serafin Vištica napisa: Pokojni o. Križan Galić bio je uvijek tih, miran, od molitve i bezazlen čovjek. Fra Častimir Majić, pak, o ovom našem subratu piše: U narodu je uživao glas čudotvorca koji je molitvom izgonio zle duhovne iz opsjednutih ljudi i otklanjao razne pošasti iz vinograda, duhanjaka i poljskih livada. Svojim izgledom i vladanjem predstavljao je svetački lik starozavjetnih proroka spremih na pokoru i žrtvu radi vlastitog naroda. (…) Na svim mjestima svoga svećeničkoga djeovanja živio je kao isposnik hraneći se uglavnom povrćem i grožđem.
Kao i još 65 naše subraće, fra Križan je smrtno stradao od zločinačke partizanske ruke. Iako ga nisu htjeli ubiti toga kobnoga 30. listopada, već ubrzo on bi, također, postao meta i cilj ubojica. I dok se u ovom Gospinom mjesecu sjećamo našeg međugorskog mučenika, molimo se njemu, da nam po zagovoru Kraljice Mira, isprosi one milosti koje su nam prijeko potrebne.
Fra Antonio Musa
