Encikliku su predstavili predsjednik Papinskoga vijeća "Iustitia et Pax" kardinal Peter Kodwo Appiah Turkson, pergamski metropolit John Zizioulas, predstavnik ekumenskoga patrijarhata i Pravoslavne Crkve; prof. Hans Joachim Schellnhuber, utemeljitelj i ravnatelj Institute for Climate Impact Research; prof. Carolyn Woo, CEO i predsjednica Catholic Relief Servicesa i bivši dekan Mendoza College of Business, University of Notre Dame (SAD); a svoje je svjedočanstvo na predstavljanju iznijela Valeria Martano, učiteljica u rimskom predgrađu.
Enciklika započinje riječima "Laudato si', mi' Signore" ("Hvaljen budi, moj Gospodine") iz Pjesme brata Sunca svetoga Franje Asiškoga. Papa ističe kako nas asiški svetac "u toj lijepoj pjesmi podsjeća da je naša zajednička kuća također poput sestre s kojom dijelimo svoj život i poput majke koja nas prima u svoje ruke".
Ta sestra prosvjeduje zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornoga korištenja i zloupotrebe dobara koje je Bog stavio u nju. Odrastali smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu ranjenom grijehom očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima. Zbog toga se među najzapušteniju i najzlostavljaniju braću ubraja naša potlačena i opustošena zemlja, upozorava Papa.
Uništenje čovjekova okoliša je nešto vrlo ozbiljno, ne samo zato što je Bog povjerio svijet čovjeku, nego i zato što je sam ljudski život dar koji treba zaštititi od raznih oblika uništenja. Svaka težnja koja je usmjerena ka brizi za svijet i da se svijet učini boljim zahtijeva duboku promjenu, mijenjajući stilove života, modele proizvodnje i potrošnje, ustaljene strukture moći koje danas vladaju društvom. Istinski ljudski razvoj posjeduje jedan moralni značaj i pretpostavlja puno poštovanje ljudske osobe, ali mora posvećivati također pozornost prirodnom svijetu i voditi računa o naravi svakoga bića i o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu, ističe Papa.
Društvo, nastavlja Sveti Otac, ima također svoje rane. Ali sve su one zapravo uzrokovane istim zlom, to jest idejom da ne postoje neosporne istine koje vode naš život, zbog čega ljudska sloboda nema granica. Stvoreni svijet izložen je pogibelji tamo gdje smo mi posljednje instance, gdje je sve što postoji jednostavno naše vlasništvo i trošimo to samo za nas same. A rasipanje stvaranja započinje tamo gdje više ne priznajemo nijednu višu instancu od nas samih, nego gledamo samo sebe, piše Papa citirajući svoga prethodnika Benedikta XVI. Papa Franjo u svojoj enciklici citira također ekumenskoga patrijarha Bartolomeja, podsjetivši posebno na njegove riječi kako je "zločin protiv prirode zločin protiv nas samih i grijeh protiv Boga". Papa spominje lijep i poticajan primjer sv. Franje, ističući kako je u "njemu vidljivo u kojoj su mjeri neraskidivo povezani briga za prirodu, pravednost prema siromašnima, zauzetost u društvu i nutarnji mir".
Ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti divljenju i čuđenju, ako više ne govorimo jezik bratstva i ljepote u našem odnosu sa svijetom, naši će stavovi biti stavovi gospodara, potrošača i pukog izrabljivača prirodnih dobara, koji nije kadar postaviti granice svojim neposrednim interesima. I obratno, ako osjećamo duboku povezanost sa svim onim što postoji, umjerenost i briga izviru na spontan način, upozorava Papa.
Papa u enciklici upućuje urgentni izazov da zaštitimo našu zajedničku te na obnovu dijaloga o načinu na koji gradimo budućnost planeta.
Raspored enciklike razvija se kroz susljednih šest poglavlja. Započinje predstavljanjem sadašnjega stanja, na temelju najboljih, danas dostupnih, znanstvenih spoznaja (prvo poglavlje), slijedi pregled biblijske i judeo-kršćanske predaje (drugo poglavlje); zatim uočavanje i prepoznavanje korijena problema tehnokracije i pretjerane egocentričnosti ljudskog bića i njihova analiza (treće poglavlje). Enciklika zatim predlaže (četvrto poglavlje) ekologiju cjelovitosti, koja jasno prepoznaje ljudske i društvene dimenzije, neraskidivo povezane s pitanjem okoliša. Pod tim vidikom Papa predlaže (peto poglavlje) pokretanje časnoga i otvorenoga dijaloga te poziva na sudjelovanje i zauzimanje svih razina društvenoga, gospodarskoga i političkoga života, koje bi izgradile jasan način donošenja odluka. Podsjetivši na to kako nijedan pothvat ne može biti učinkovit, ako nije prožet formiranom i odgovornom savješću (šesto poglavlje), predlaže ideje koje bi u tom smislu, pomogle rastu i sazrijevanju na odgojnoj, duhovnoj, crkvenoj, političkoj i teološkoj razini.
Kroz čitavu se encikliku, ističe Papa, provlače važne okosnice kao što su duboki odnos između siromaha i krhkosti planeta; uvjerenje da je sve u svijetu duboko povezano; kritika na račun nove paradigme i oblika moći koji proizlaze iz tehnologije; poziv na traženje novih načina shvaćanja ekonomije i napretka; vrijednost svojstvena svakom stvorenju; duhovni smisao ekologije; velika odgovornost međunarodne i lokalne politike; kultura bacanja i ponuda novoga načina života.
Tekst završava dvjema molitvama; jednom ponuđenom svima koji vjeruju u Boga koji je svemogući Stvoritelj te drugom, ponuđenom onima koji ispovijedaju vjeru u Isusa Krista, s refrenom Hvaljen budi.
