Poziv vjernicima da pred Kristovom ljubavlju krenu od čuđenja, uputio je papa Franjo s oltara u bazilici svetoga Petra, tijekom euharistijskoga slavlja Nedjelje muke Gospodnje kojom započinje Veliki tjedan, vrijeme tijekom kojega nas liturgija prati od radosti dočeka Isusa koji ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu, do žalosti gledajući ga osuđenoga. Uz milost čuđenja shvaćamo da prihvaćajući onoga tko je odbačen, ljubimo Isusa; – rekao je Papa i dodao – jer, On je u onima koje naša farizejska kultura osuđuje.
Krenimo od čuđenja; pogledajmo Raspetoga i recimo mu: „Gospodine, koliko me silno voliš! Koliko sam dragocjen za Tebe!“. Dopustimo da nas Isus zadivi kako bismo se vratili životu, jer veličina života nije u posjedovanju i samopotvrđivanju, nego u tomu da otkrijemo da smo ljubljeni. To je veličina života: otkriti da smo ljubljeni. Veličina je života upravo u ljepoti ljubavi. U Raspetomu vidimo Boga ponižena, Svemogućega koji je odbačen. Uz milost čuđenja shvaćamo da prihvaćajući onoga koji je odbačen, približavajući se onomu kojega život ponižava, ljubimo Isusa; jer, On je u posljednjima, u odbačenima, u onima koje naša farizejska kultura osuđuje – istaknuo je Papa.
Slika je čuđenja rimski satnik koji je, vidjevši Isusa kako umire, ali i dalje, sav izmučen, nastavlja voljeti, ispovjedio svoju vjeru: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“. Božja je pobjeda u križu; razočarava one koji su slijedili „zamisao o Mesiji koji nije Mesija“, koji su očekivali, mačem izvojevanu, pobjedu nad Rimljanima; zadivljuje jer se Bog objavljuje i kraljuje samo razoružanom i razoružavajućom snagom ljubavi. Ako vjera izgubi čuđenje, postaje gluha te pribjegava klerikalizmima i legalizmima. Čuđenje je drugačije od divljenja svijeta. I danas se mnogi dive Isusu: lijepo je govorio, ljubio i praštao; njegov je primjer promijenio povijest … Dive mu se, ali njihov se život ne mijenja. Jer, nije dovoljno diviti se Isusu. Valja ga slijediti na njegovu putu, dopustiti da nas dovede u pitanje; potrebno je prijeći iz divljenja u čuđenje.
Čudi nas vidjeti Svemogućega potpuno uništenoga; vidjeti kralja kraljeva čije je prijestolje drvo križa, ljude koji od veličanja Isusa prelaze na uzvike: raspni ga! Ali, čemu sve to poniženje? – upitao je Papa te odgovorio – Da bi do kraja dotaknuo našu ljudsku stvarnost, da nas ne bi ostavio same, da bi nas spasio. Isus u svojemu tijelu osjeća naša najbolnija proturječja, i tako ih iskupljuje, preobražava ih. Trebamo stoga dopustiti da nas Božja ljubav dirne, da potrese našu vjeru oslabljenu navikama, naš život paraliziran žaljenjem i nezadovoljstvima, potrebno je da se otvorimo Duhu i molimo Ga milost čuđenja.
Njegova se ljubav približava našim slabostima, seže do tamo gdje se najviše stidimo. I sada znamo da nismo sami: Bog je s nama u svakoj rani, u svakom strahu; nijedno zlo, nijedan grijeh nemaju posljednju riječ. Bog pobjeđuje, ali palma pobjede prolazi preko drva križa. Zbog toga su palme i križ povezani – istaknuo je papa Franjo.
