Za Mariju nije bilo jednostavno odgovoriti s jednim DA na Anđeoski poziv: Ipak, još u cvijetu mladosti, hrabro odgovara – bez obzira što nije znala što ju još čeka. U tom trenutku Marija nam – poput tolikih majki – sjaji, hrabra do krajnosti, kada je riječ o prihvaćanju u krilo povijest novoga čovjeka koji se rađa.
Ovo je prvi je korak na dugom popisu različitih poslušnostî koje će je kao majku pratiti. Papa je kazao kako Marija u evanđeljima izgleda kao šutljiva žena, koja počesto ne razumije ono što se oko nje događa, ali koja isto tako razmišlja o svakoj riječi i događaju, u svom srcu.
Papa je istaknuo kako Marija nije zbog nesigurnosti života – posebno kada izgleda da baš ništa ne ide kako bi trebalo – upadala u depresiju. Nije ni nasilno protestirala protiv vlastite sudbine. Ne, Marija je žena koja sluša. „Ne zaboravite da postoji uvijek snažan odnos između nade i slušanja“ – kazao je Papa – a Marija je žena koja sluša, koja prihvaća svoju egzistenciju, s njenim sretnim i tragičnim danima i tako do svoje najtamnije noći, kada je njezin Sin bio prikovan za drvo križa.
Sve do toga dana, Marije kao da nema u evanđeljima: njezina nijemost pred otajstvom Sina poslušna Ocu. No, Marija se pojavljuje u ključnom trenutku: kada dobar dio prijatelja zbog straha nije prisutan. Majke nikad ne iznevjere, i upravo u tom trenutku, podno križa, nitko od nas ne zna kazati koja je patnja okrutnija: ona nevinoga Čovjeka koji umire na mučilu križa, ili pak agonija Majke koja prati posljednje trenutke života svoga sina.
Evanđelja su krajnje diskretna; bilježe Marijinu prisutnost s jednostavnim glagolom: „stajala je“. Ništa ne govore o njezinoj reakciji: je li plakala ili nije – ništa; ništa što bi opisalo njezinu bol: evanđelja samo kažu „stajala je“. Stajala je ondje, u najgorem trenutku, u okrutnom trenutku i patila sa svojim Sinom – istaknuo je Papa.
Marija je stajala; jednostavno je „bila ondje“. Marija je stajala ondje u najgušćemu mraku – kazao je Papa – ali je stajala. Nije otišla. Marija je ondje vjerno prisutna, svaki put kada, na mjestu koje prekrivaju tmine, svijeću treba držati upaljenom. Ni ona još ne poznaje uskrsnuće koje je njezin Sin u onom trenutku imao otvoriti za sve nas ljude. Ondje je zbog vjernosti Božjemu planu, jer se od prvoga dana svojega poziva, proglasila službenicom Gospodnjom, ali i zbog svojega majčinskog instinkta zbog kojega trpi, svaki put kada postoji neki „sin“ koji prolazi kroz muku. Patnje majki – kazao Papa – svi smo poznavali jake žene, koje su na sebi ponijeli tolike patnje svoje djece.
Nalazimo je na prvom danu Crkve; nju, majku nade, usred zajednice tako krhkih učenika: jedan je zanijekao; mnogi su pobjegli, a svi su prestrašeni. No Ona je jednostavno bila ondje, kao da je sve normalno: u prvoj Crkvi koju je obasjala svjetlost uskrsnuća, ali isto tako i strahovi zbog prvih koraka koje je trebalo poduzeti.
Zbog toga je svi volimo kao Majku. Nismo siročad: na nebu imamo majku - Svetu Majku Božju. Ona nas uči krjeposti čekanja, pa i onda kad sve izgleda lišeno smisla. Neka u trenucima teškoćâ, Marija, majka koju je Isus darovao svima, uvijek podupire naše korake, neka uvijek našem srcu kaže: «Ustani. Gledaj prema naprijed. Gledaj prema obzoru», jer ona je Majka nade – kazao je naposljetku Papa.
