Prispodoba o izgubljenome sinu (usp. Lk 15, 11 – 32), vodi nas do Božjega srca koje je uvijek suosjećajno i nježno oprašta, naglasio je Papa na nagovoru prije molitve Anđeoskog pozdravljenja. To nam govori i kako je Bog Otac koji ne samo prihvaća, već se raduje i priređuje gozbu za svoga sina koji se vraća kući nakon što je potratio svoj imetak. Mi smo taj sin – napomenuo je Papa – i dirljivo je razmišljati o tome koliko nas Otac uvijek voli i čeka.
Stariji sin u nama
No, i stariji sin, koji zapada u krizu pred Ocem je u nama. U iskušenju smo, barem djelomično stati na njegovu stranu, primijetio je Papa. On je uvijek obavljao svoju dužnost, nije otišao od kuće pa postaje ogorčen kada vidi Oca kako ponovno grli sina nakon što se tako loše ponašao.
Međutim, problem starijega sina je da svoj odnos s Ocem temelji isključivo na poštivanju zapovijedi, na osjećaju dužnosti. To bi mogao biti i problem s nama samima i s Bogom, istaknuo je Papa. Izgubiti iz vida je On Otac i živjeti udaljenu vjeru sastavljenu od zabrana i dužnosti. Posljedica te udaljenosti je krutost prema bližnjemu kojeg više ne doživljavamo kao brata ili sestru.
Veseliti se i radovati
Vidjevši da je stariji sin odbio ući u kuću (r. 28), Otac ga pokuša ponukati da shvati da je za njega svako dijete čitav njegov život. Oni koji to dobro znaju su roditelji, koji su bliski tom Božjem osjećaju. U prispodobi, nastavio je Papa, Otac otvara svoje srce starijem sinu i izražava dvije potrebe koje nisu zapovijedi, ali nužnosti za njegovo srce: „No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje“ (r. 32). Osvrnuvši se na te riječi, Papa je pozvao na preispitivanje imamo li mi te dvije stvari u našem srcu – veselje i radost.
Veseliti se, kazao je Papa, znači pokazati blizinu onima koji se kaju ili na putu, onima koji su u krizi ili udaljeni. Zašto bismo to trebali učiniti? Jer to pomaže u prevladavanju straha i obeshrabrenja koji mogu proizaći iz prisjećanja na svoje pogreške, objasnio je Sveti Otac. Oni koji su pogriješili nerijetko se u svojim srcima osjećaju ukorenima. Distanca, ravnodušnost i grube riječi ne pomažu. Stoga im je, kao i Ocu, potrebno pružiti toplu dobrodošlicu, koja ih potiče da idu naprijed. Radimo li ovo? Tražimo li one koji su daleko? Želimo li slaviti s njima? Koliko dobroga može učiniti otvoreno srce, istinsko slušanje, transparentan osmjeh; slaviti, a ne činiti da se osjećaju neugodno, naglasio je Papa. Otac je mogao reći sinu jednostavno da se vrati kući i poslu, bilo bi to sasvim u redu. No, Bog ne zna praštati bez slavlja!
Dobro drugo osobe je i moje
Potom se, poput Oca, trebamo radovati. Kada netko tko ima srce sinkronizirano s Bogom vidi nečije pokajanje, ma koliko ozbiljno bile njezine pogreške, raduje se. Nemojte ostati usredotočeni na pogreške, naglasio je Papa, nemojte uprti prstom u ono što su pogriješili, već se radujte dobru, jer je dobro druge osobe i moje! Neka nas Djevica Marija nauči kako primiti Božje milosrđe kako bi ono postalo svjetlo po kojem vidimo svoje bližnje, zaključio je papa Franjo.
