Podsjetio je da u Crkvi nema idealnoga savršenstva ili duhovne nadmoći njezinih članova, nego da je ona rođena iz Božjega nauma ljubavi prema čovječanstvu, ostvarenoga u Kristu. Podsjetio je da u Crkvi nema idealnoga savršenstva ili duhovne nadmoći njezinih članova, nego da je ona rođena iz Božjega nauma ljubavi prema čovječanstvu, ostvarenoga u Kristu.
U današnjoj katehezi, kojom je nastavio proučavanje Dogmatske konstitucije II. vatikanskog koncila o Crkvi Lumen gentium, papa Lav XIV. je napomenuo da se u 8. broju Konstitucije Crkvu opisuje kao "složenu stvarnost" i pojasnio u čemu se sastoji ta složenost. Napomenuo je moguće odgovore, primjerice da je Crkva složena jer je teško objasniti njenu narav ili da ustanova s dvije tisuće godina povijesti ima obilježja drugačija od bilo koje druge društvene ili religiozne skupine.
U latinskom jeziku, međutim, riječ „složena“ označuje prije uređeno jedinstvo različitih vidova ili dimenzija unutar iste stvarnosti. Zato Lumen gentium može ustvrditi da je Crkva dobro ustrojen organizam u kojemu zajedno postoje ljudska i božanska dimenzija, bez razdvajanja i bez miješanja.
Papa je dodao da je prva dimenzija odmah uočljiva, jer je Crkva zajednica muškaraca i žena koji dijele radost i napor bivanja kršćanima, sa svojim vrlinama i manama, navješćujući evanđelje i postajući znakom Kristove prisutnosti koja nas prati na putu života. Ipak, taj vid – koji se očituje i u institucionalnom ustroju – nije dostatan za opisivanje prave naravi Crkve, jer ona posjeduje i božansku dimenziju, istaknuo je Sveti Otac i nastavio:
Ona se ne sastoji u nekom idealnom savršenstvu ili u duhovnoj nadmoći njezinih članova, nego u činjenici da je Crkva rođena iz Božjega nauma ljubavi prema čovječanstvu, ostvarenoga u Kristu. Crkva je, dakle, u isto vrijeme zemaljska zajednica i mistično Tijelo Kristovo, vidljiva skupština i duhovno otajstvo, stvarnost prisutna u povijesti i narod hodočasnik prema nebu.
Ljudska i božanska dimenzija skladno se nadopunjuju, a da jedna ne nadvladava drugu; tako Crkva živi u tom paradoksu: ona je stvarnost istodobno ljudska i božanska, koja prihvaća grešnoga čovjeka i vodi ga k Bogu. Da bi rasvijetlila takvo crkveno stanje, Lumen gentium upućuje na Kristov život. Naime, tko je susretao Isusa na putovima Palestine, doživljavao je njegovu ljudskost, ali su se učenici po tome otvarali susretu s Bogom, napomenuo je Sveti Otac i dodao:
Kada, u svjetlu Isusove stvarnosti, Crkvu promatramo izbliza, u njoj otkrivamo ljudsku dimenziju sastavljenu od konkretnih osoba, koje katkad očituju ljepotu evanđelja, a katkad se muče i griješe kao svi.
Ipak, upravo preko svojih članova i svojih ograničenih zemaljskih vidova očituju se Kristova prisutnost i njegovo spasenjsko djelovanje. Kako je govorio Benedikt XVI., ne postoji suprotnost između evanđelja i ustanove; naprotiv, crkvene strukture služe upravo ostvarenju i konkretizaciji evanđelja u našem vremenu. Ne postoji neka idealna i čista Crkva, odvojena od zemlje, nego samo jedna Kristova Crkva, utjelovljena u povijesti.
Svetost Crkve sastoji se u činjenici da Krist prebiva u njoj i nastavlja se darivati po malenosti i krhkosti svojih članova. Promatrajući to trajno čudo koje se u njoj zbiva, razumijemo Božju metodu: On postaje vidljiv kroz slabost stvorenja, nastavljajući se očitovati i djelovati. To nas i danas osposobljava za izgradnju Crkve: ne samo uređujući njezine vidljive oblike, nego gradeći onu duhovnu građevinu koja je Kristovo Tijelo, po zajedništvu i ljubavi među nama, zaključio je Sveti Otac.
(Vatican News)
