Siromašni i osiromašeni „olujom“ pandemije; siromašni, izbjeglice i raseljeni zbog rata u Ukrajini, gdje izravna intervencija jedne 'supersile' želi nametnuti svoju volju protiv načela samoodređenja naroda – svima njima papa Franjo posvećuje Poruku za VI. svjetski dan siromašnih, koji se obilježava 13. rujna. Riječ je o opširnom dokumentu u kojemu Papa, od samih prvih redaka poruke, ističe jedan od glavnih uzroka siromaštva našega vremena: rat. To je katastrofa koja se pojavila na horizontu nedugo nakon što se pokazao tračak mira poslije pandemije. To je tragedija koja je predodređena da svijetu nametne drugačiji scenarij.
Ucjene moćnika i glas čovječanstva
Sukob koji traje već više od stotinu dana – napominje Papa – nadovezao se na regionalne ratove koji posljednjih godina žanju smrt i razaranja; međutim, opća je slika slojevitija. Ponavljaju se scene tragičnoga sjećanja, a međusobne ucjene nekih moćnika ponovno prigušuju vapaj čovječanstva koje zaziva mir.
Pogođeni su slabi i nezaštićeni
Koliko je siromašnih posljedica besmislenosti rata! – ističe Papa. Kamo god okrenemo pogled, vidimo kako nasilje pogađa nezaštićene i najslabije osobe. Deportiraju se tisuće ljudi, posebno dječaka i djevojčica, kako bi ih se iskorijenilo i nametnulo im drugi identitet. Milijuni žena, djece, starijih osoba, prisiljeni su izložiti se opasnosti od bombā kako bi se spasili tražeći utočište kao izbjeglice u susjednim zemljama. Oni pak koji ostaju na područjima sukoba, svakoga dana žive sa strahom i nedostatkom hrane, vode, medicinske skrbi i, ponajviše, bez svojih najmilijih – napominje rimski biskup.
Teškoće u pružanju pomoći
U takvim situacijama razum se zamagli, a posljedice snose mnogi jednostavni ljudi koji se pridružuju već velikom broju siromašnih. I ne samo to – ističe papa Franjo – Što duže traje sukob, posljedice su sve teže. Stoga se zanos čitavih naroda koji su proteklih godina otvorili svoja vrata kako bi primili milijune izbjeglica s Bliskoga istoka, iz Afrike i sada iz Ukrajine, kao i altruizam brojnih obitelji koje su širom otvorile svoj dom kako bi napravile mjesta za druge obitelji, sudara se s grubošću stvarnosti koja je izvan kontrole.
Narodi koji prihvaćaju druge sve teže kontinuirano pružaju pomoć; obitelji i zajednice počinju osjećati težinu situacije koja nadilazi izvanredno stanje. Međutim, sada je vrijeme da ne popustimo i da obnovimo početnu motivaciju – potiče Papa – ono što smo započeli valja dovršiti s istom odgovornošću. Solidarnost je upravo to: „Podijeliti ono malo što imamo s onima koji nemaju ništa, kako nitko ne bi trpio. Što više raste osjećaj za zajednicu i zajedništvo kao stila života, to se više razvija solidarnost“.
Ne retorika, nego praksa
Osim toga – piše potom Papa – treba uzeti u obzir da ima zemalja u kojima je, posljednjih desetljeća, došlo do značajnog rasta blagostanja za brojne obitelji koje su postigle stanje sigurnoga života. Kao članovi građanskoga društva, održimo živim poziv na vrijednosti slobode, odgovornosti, bratstva i solidarnosti. I kao kršćani, pronalazimo uvijek u ljubavi, vjeri i nadi temelj svojega postojanja i djelovanja. 'Djelovanje' je, naime, za papu Franju ključna riječ. Pred siromašnima nema retorike, nego se zasuču rukavi i vjera se očituje kroz izravno uključivanje za koje se ne može nikoga delegirati.
Loša uporaba novca
Katkada se pak čini da prevladava neki oblik opuštanja, što dovodi do nedosljednih ponašanja, kao što je ravnodušje prema siromašnima. Događa se da neki kršćani, zbog pretjerane vezanosti za novac, zapadnu u lošu uporabu dobara i baštine. To su situacije koje pokazuju slabu vjeru te slabu i kratkovidnu nadu – primjećuje Papa.
Nije problem samoga novca, koji je dio svakodnevnoga života ljudi i društvenih odnosa, nego vrijednosti koju on ima za nas. Takva vezanost priječi realno gledati svakodnevni život i zamagljuje pogled, te sprječava vidjeti potrebe drugih. Kršćaninu i nekoj zajednici ne bi se moglo dogoditi ništa štetnije od toga da budu zaslijepljeni idolom bogatstva, koje na kraju veže za prolazno i neuspješno viđenje života.
Aktivizam ne spašava
Stoga nije riječ o tomu da se prema siromašnima ponašamo „asistencijalno“. Ne spašava aktivizam, nego iskrena i velikodušna pozornost koja omogućuje da priđemo siromahu kao bratu koji pruža ruku kako bih se ja probudio iz obamrlosti u koju sam zapao.
Nove socijalne politike
Papa potom ponovno upućuje hitni poziv da se pronađu novi načini koji mogu ići dalje od postavljanja socijalnih politika zamišljenih kao politika prema siromašnima, ali nikada sa siromašnima, nikada kao politika siromašnih, i još manje politika koje su uključene u projekt koji ujedinjuje narode. Postoji paradoks koji je danas, kao i u prošlosti, teško prihvatiti, jer se ne podudara s ljudskom logikom: ima siromaštva koje čini bogatim… Iskustvo slabosti i ograničenja koje smo proživjeli posljednjih godina, a sada tragedija rata s globalnim posljedicama, trebaju nas naučiti nešto odlučujuće: nismo na svijetu da bismo preživjeli, nego kako bi svima bio omogućen dostojan i sretan život.
Siromaštvo koje ubija
Sâm Isus pokazuje da postoji siromaštvo koje ponižava i ubija, a postoji i drugo siromaštvo, njegovo, koje oslobađa i čini ljude mirnima. Siromaštvo koje ubija jest bijeda, kći nepravde, iskorištavanja, nasilja i nepravedne raspodjele resursa. To je očajno siromaštvo, bez budućnosti, jer ga nameće kultura odbacivanja koja ne daje perspektive, a ni izlaze.
Kada jedini zakon postane obračun zarade na kraju dana, tada više nema kočnice za usvajanje logike iskorištavanja ljudi; drugi postaju samo sredstva. Više ne postoje pravedne plaće, pravedno radno vrijeme, i stvaraju se novi oblici ropstva koje trpe osobe koje nemaju alternative i moraju prihvatiti tu otrovnu nepravdu samo kako bi skupili ono minimalno za život.
Siromaštvo koje oslobađa
Naprotiv, siromaštvo koje oslobađa jest ono koje se pojavljuje pred nas kao odgovorna odluka da olakšamo suvišni teret i usredotočimo se na bitno. Susret sa siromašnima omogućuje nam da stanemo na kraj s tolikim bezrazložnim tjeskobama i strahovima, kako bismo došli do onoga što je doista važno u životu i što nam nitko ne može ukrasti: istinska i besplatna ljubav. Siromašni su, dakle, prije subjekti koji nam pomažu osloboditi se zamki nemira i površnosti, nego predmet naše milostinje – ističe u poruci papa Franjo.
