Kršćanin koji „miruje” nije „pravi kršćanin”. Biti kršćanin je poziv da se ne ostane statičan; da se „ne ustalimo previše” – rekao je Papa i pozvao da se „uzdamo u Boga” i njega slijedimo. Nalazeći poticaj u današnjemu Prvom čitanju, iz Knjige postanka, Papa razmišlja o Abrahamovu liku u kojemu se nalazi „stil kršćanskog života; stil nâs, kao naroda”, koji se temelji na tri dimenzije: „lišavanje”, „obećanje” i „blagoslov”.
Gospodin je Abrahama pozvao da napusti svoju zemlju, svoju domovinu i kuću svog oca: „Biti kršćanin uvijek sa sobom nosi i ovu dimenziju 'lišavanja' koje se u punini ostvaruje u Isusu na križu. Uvijek postoji neki „otiđi”, „napusti”, pri čemu je prvi korak: „Napusti i otiđi iz svoje zemlje i zavičaja svoga, iz doma oca svojega”. Ako se prisjetimo, vidjet ćemo da je i u evanđeljima, poziv učenicima isto tako 'otiđi' i 'napusti' ili 'dođi'”.
Čak i prorocima: Elizeju, na primjer, dok je obrađivao zemlju: 'Ostavi' i 'dođi' – „Ali barem dopusti da pozdravim roditelje” - „Idi i vrati se”. 'Ostavi' i 'dođi'. Kršćani trebaju imati „sposobnost” da se 'liše', inače nisu „pravi kršćani”, kao ni oni koji ne dopuštaju da ih „svuku i razapnu s Isusom.” Abraham je „poslušao iz vjere”, krećući prema zemlji koju je imao „primiti u baštinu”, ali ne znajući njezino točno odredište – istaknuo je Papa.
„Kršćanin nema horoskop da bi vidio budućnost; ne ide zazivačici duhova koja čita iz dlana... On ne zna kamo ide, nego je vođen. To je prva dimenzija našega kršćanskog života: 'ogoljenje'. Ali radi čega 'ogoljenje'? Radi asketizma? Ne! Radi puta prema jednom obećanju. Ovo je druga: mi smo osobe koje kroče prema obećanju; prema susretu, prema zemlji, koju imamo primiti u baštinu".
Ipak, Abraham ne gradi kuću, nego „udara šator”, što znači da je „na putu i pouzda se u Boga”. Zatim podiže žrtvenik kako bi se „klanjao Gospodinu” a potom „nastavlja hod” i stalno je „na putu” – objasnio je Sveti Otac.
„Putovanje počinje svako jutro; put pouzdanja u Gospodina, put otvoren za njegova iznenađenja, koja počesto nisu dobra, nego loša – pomislimo na bolest ili smrt – ali treba biti otvoren, jer „znam da ćeš me dovesti na sigurno mjesto, do zemlje koju si za mene pripravio“: to jest: čovjek u pokretu, čovjek koji živi pod šatorom, duhovnim šatorom. Naša duša, kada se pretjerano ustaljuje, ukotvi se i gubi tu dimenziju hôda prema obećanom; i umjesto da kroči prema njemu, 'nosi' ga i 'posjeduje'. A to zaista nije kršćanin" – kazao je Papa.
U „tom sjemenu početka naše kršćanske obitelji” stoji još jedna karakteristika, a to je blagoslov: drugim riječima: kršćanin je osoba koja „blagoslivlja”: to jest „govori dobro o Bogu i o drugima, kao što dopušta „i da ju” Bog i drugi blagoslove, „kako bi nastavila ići naprijed. To je obrazac „našega kršćanskog života”, jer svi trebamo blagoslivljati druge; o njima govoriti dobro i Bogu dobro govoriti o drugima.”
Nismo baš navikli „dobro govoriti” o bližnjemu, kad se „jezik pomalo miče „kako mu se hoće”, umjesto da slijedi zapovijed koju je Bog povjerio Ocu našem Abrahamu, kao „sintezu života„: života hôda, dopuštajući da ga Gospodin „ogoli“, pouzdajući se u njegova obećanja, kako bi bio besprijekoran. Na kraju krajeva, kršćanski je život „tako jednostavan” – kazao je na koncu propovijedi, papa Franjo.
