Opća Crkva od danas ima dva nova svetca: Giovannija Battistu Scalabrinija i Artemida Zattija. Na misi s obredom kanonizacije, papa Franjo se u propovijedi osvrnuo na dva vidika: hoditi zajedno i zahvaliti. Potaknuo je da nadvladamo napast samoreferencijalnosti kako bismo doista bili sinodalna Crkva i uključivo društvo. Osim toga, istaknuo je važnost svakodnevnoga zahvaljivanja, svladavajući nezadovoljstvo i ravnodušje koji – kako je rekao – srce čine ružnim. Posebne je misli posvetio isključivanju migranata koje je definirao skandaloznim, odvratnim, grješnim, kriminalnim. Pritom je posebno istaknuo zabrinjavajuće migracije Ukrajinaca u Europi, koji bježe od rata.
Hoditi zajedno, svima nam je potrebno ozdravljenje
Komentirajući odlomak Lukina Evanđelja iz današnje liturgije, koji govori o ozdravljenju deset gubavaca, a samo se jedan, i to Samarijanac, vratio kako bi zahvalio, Papa je primijetio kako nije bilo razlike između njega, kojega su Židovi smatrali jednom vrstom heretika, i ostale devetorice. Oboljeli od gube – koja je tjelesna, ali i društvena bolest, kako je rekao Papa – hode zajedno, očituju svoj vapaj prema društvu koje ih isključuje. Tada onaj kojega se ističe kao pravoga „stranca“ čini skupinu. Jer, – pojasnio je Sveti Otac – zajednička bolest i slabost ruše barijere.
Kada smo iskreni prema sebi, sjećamo se da smo svi bolesni u srcu, da smo svi grješnici, da nam je svima potrebno Očevo milosrđe. Tada se prestajemo dijeliti prema zaslugama, prema položaju na kojem se nalazimo ili nekom drugom vanjskom vidiku života, te padaju unutarnji zidovi, predrasude. Tako se, konačno, ponovno otkrivamo kao braća – istaknuo je Papa.
Iziđimo iz sebe, nemojmo biti usamljeni putnici
Rimski je biskup potom podsjetio na evanđeoski stil koji nagrađuje one koji znaju hoditi zajedno s drugima, bez krutosti kako bismo potvrdili svoju nadmoć. Kršćanska vjera uvijek od nas traži da hodimo zajedno s drugima, da nikada ne budemo usamljeni putnici; uvijek nas poziva da iziđemo iz sebe prema Bogu i prema braći, da se nikada ne zatvaramo u sebe; uvijek traži od nas da prepoznamo da nam je potrebno ozdravljenje i oprost, te da dijelimo slabosti svojih bližnjih, a da se pritom ne osjećamo nadmoćno.
Papino se razmišljanje odnosi i na ponašanje unutar Crkve, i na ono u kontekstu svakodnevnih aktivnosti, na mjestima koja često posjećujemo. Stoga je potaknuo na jednu vrstu ispita savjesti. Upitajmo se koliko smo zaista otvorene i inkluzivne zajednice prema svima; možemo li raditi zajedno, svećenici i laici, u službi evanđelja; ponašamo li se susretljivo – ne samo riječima nego i konkretnim gestama – prema onima koji su daleko i prema svima onima koji nam prilaze, osjećajući se nedostojnima zbog svojih tegobnih životnih putova. Pomažemo li im da se osjećaju dijelom zajednice ili ih isključujemo?
Isključivanje migranata je skandalozno
Bojim se – napomenuo je potom – kada vidim kršćanske zajednice koje dijele svijet na dobre i loše, na svetce i grješnike: na taj se način na kraju smatramo boljima od drugih i držimo daleko tolike ljude koje Bog želi zagrliti.
„Molim vas, uvijek treba uključivati, u Crkvi kao i u društvu koje je još uvijek obilježeno brojnim nejednakostima i marginalizacijom“
Valja uključiti sve – dodao je. I danas, u dan kada Scalabrini postaje svet, želim misliti na migrante. Skandalozno je isključivanje migranata. Štoviše, isključivanje migranata je zločin, zbog toga umiru pred nama. Tako danas imamo Mediteran koji je najveće groblje na svijetu. Isključivanje migranata je odvratno, grješno, zločinačko. Ne otvoriti vrata potrebitima… „Ne, ne isključujemo ih, šaljemo ih dalje“, u koncentracijske logore gdje ih se iskorištava i prodaje kao roblje. Braćo i sestre, mislimo danas na naše migrante, one koji umiru. One pak koji su u stanju ući, primamo li ih kao braću ili ih iskorištavamo? – upitao je Papa te dodao – Samo ostavljam to pitanje…
Znati zahvaliti
Nakon primljenoga ozdravljenja, samo je jedan Isusu izrazio zahvalnost, samo Samarijanac započinje tkati odnos s njim. Tako započinje istinski put zahvalnosti; njegova gesta, naime – napomenuo je Papa – nije samo jednostavna gesta uljudnosti. Njegovo je ponašanje čin klanjanja. Iz razmatranja tog evanđeoskoga prizora, papa Franjo je izvukao pouku za sve nas, a to je da ne zaboravimo milosti koje nam Bog daje.
Često idemo svojim putem zaboravljajući njegovati živi odnos s Njim. To je ružna duhovna bolest: sve uzimati kao da se podrazumijeva, vjeru također, pa čak i naš odnos s Bogom, do te mjere da postajemo kršćani koji se više ne znaju diviti i čuditi, koji više ne znaju reći „hvala“, koji se ne pokazuju zahvalnima, koji ne znaju vidjeti čudesa Gospodnja. (…) I, tako, na kraju mislimo da je sve što primamo svaki dan samorazumljivo i dolično.
Papin je poticaj stoga da znamo reći hvala, što zapravo znači stati na stranu, potvrditi prisutnost Boga koji je ljubav. To je vježba koju valja činiti svakoga dana: u obitelji, u poslovnim odnosima, u kršćanskim zajednicama. 'Hvala' je – rekao je Sveti Otac – ključna riječ. Nemojmo zaboraviti čuti i reći: Hvala!
