Draga braćo i sestre, dobar dan!
Kaka bi na našem putu bolje razumjeli nauk svetog Pavla danas se susrećemo s teškom, ali važnom temom: opravdanjem. Puno se raspravljalo o ovoj temi kako bi se pronašlo najdosljednije tumačenje s apostolovim mišljenjem, a kako se to često događa, došlo je i do suprotstavljenih stavova. U poslanici Galaćanima, kao i u poslanici Rimljanima, Pavao inzistira na činjenici da opravdanje dolazi iz vjere u Krista.
Što se krije iza riječi "opravdanje", koja je toliko odlučujuća za vjeru? Nije lako doći do točne definicije, ali u sveobuhvatnoj misli svetog Pavla možemo jednostavno reći da je opravdanje posljedica „milosrđa Boga koji pruža oproštenje" (Katekizam Katoličke crkve, br. 1990.) Zapravo, Isusovom smrću Bog je uništio grijeh i pružio nam u potpunosti oproštenje i spasenje. Tako opravdane, grešnike Bog prima i pomiruje s Njim. To je poput povratka u izvorni odnos između Stvoritelja i stvorenja, prije nego što se umiješao neposluh grijeha. Stoga nam opravdanje da Bog djeluje omogućuje vratiti nevinost izgubljenu grijehom. Kako dolazi do opravdanja? Odgovor na ovo pitanje otkriva nam još jednu novost nauka svetog Pavla: da se opravdanje događa po milosti. Apostol je uvijek svjestan iskustva koje mu je promijenilo život: susret s uskrslim Isusom na putu u Damask. Pavao je bio ponosan, religiozan i revan čovjek, uvjeren da se pravda sastoji u skrupuloznom, savjesnom poštivanju propisa.
No sada ga je Krist osvojio, i vjera u Njega duboko ga je preobrazila, dajući mu da otkrije dosad skrivenu istinu: nismo mi ti koji svojim trudom postajemo pravednici, već nas Krist svojom milošću čini pravednicima. Tako je Pavao, da bi u potpunosti upoznao Isusovo otajstvo, spreman odreći se svega čime je prije bio bogat (usp. Fil 3,7), jer je otkrio da ga je spasila samo Božja milost. Vjera ima za Apostola sveobuhvatnu vrijednost. Dotiče svaki trenutak i svaki aspekt vjerničkog života: od krštenja do odlaska s ovoga svijeta sve je prožeto vjerom u smrt i uskrsnuće Isusa koji daruje spasenje. Opravdanje vjerom naglašava prvenstvo milosti koju Bog nudi onima koji vjeruju u njegova Sina bez ikakve razlike. Međutim ne smijemo zaključiti da Mojsijev zakon više ne vrijedi za Pavla; zakon ostaje neopozivi Božji dar, on je - piše Apostol - "svet" (Rim 7, 12).
Također, za naš duhovni život bitno je držati se zapovijedi, ali ni u tome ne možemo računati na svoju snagu: temeljna je milost Božja koju primamo u Kristu. Od njega primamo onu besplatnu ljubav koja nam pak omogućuje da volimo na konkretan način. U tom kontekstu također je dobro sjetiti se učenja koje dolazi od apostola Jakova, koji piše: „Čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. […] Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.“(Jak 2, 24.26). Tako Jakovljeve riječi upotpunjuju Pavlovo učenje. Za obojicu odgovor vjere zahtijeva da budu aktivni u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.
Opravdanje nas stavlja u dugu povijest spasenja koja pokazuje Božju pravdu: usprkos našim neprestanim padovima i našim nedostacima, On se nije povukao, već nas je želio učiniti pravednima i učinio je to po milosti, po daru Isusa Krista, po njegovoj smrti i uskrsnuću. Tako nam svjetlo vjere omogućuje da prepoznamo koliko je beskrajno Božje milosrđe, milost koja djeluje za naše dobro. No, to isto svjetlo nam pokazuje odgovornost koja nam je povjerena za suradnju s Bogom u njegovu djelu spasenja.
Snaga milosti treba se spojiti s našim djelima milosrđa, koja smo pozvani živjeti kako bismo svjedočili koliko je velika Božja ljubav.
