Danas, na svetkovinu Bogojavljenja, razmatramo prizor trojice Mudraca (usp. Mt 2,1-12). Krenuli su na dug i naporan put kako bi se poklonili 'židovskome Kralju' (Lk 2,2). Vođeni su čudesnim znakom jedne zvijezde, i kada su konačno stigli na cilj, umjesto nečeg veličanstvenog, vide djetešce sa svojom mamom. Mogli su se pobuniti: 'Toliki put i toliko žrtve kako bi stajali pred jednim siromašnim djetetom?' Pa ipak, nisu se sablaznili, nisu bili razočarani. Ne žale se, već padoše ničice: 'Uđu u kuću – stoji u Evanđelju - ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se' (r. 11).
Razmislimo o tim mudracima koji su stigli izdaleka, bogati, obrazovani i poznati koji padaju ničice, tj. sagibaju se do poda kako bi se poklonili jednom djetetu! Iznenađuje takav čin poniznosti od strane tako uvaženih ljudi. U ono je vrijeme bilo uobičajeno pasti ničice pred vladarima koji su se predstavljali znakovljem moći i slave. Pa i danas to ne bi bilo čudno. Ali pred betlehemskim Djetetom nije lako. Nije lako pokloniti se ovome Bogu, čije božanstvo ostaje skriveno i ne prikazuje se trijumfalno. To znači prihvatiti Božju veličanstvenost koja se pokazuje u malenosti. Mudraci se ponizuju pred nečuvenom Božjom logikom, prihvaćaju Gospodina ne onako kako su ga zamišljali, već takvog kakav je, malen i siromašan. Njihovo poklonstvo je obilježje onoga koji stavlja po strani vlastite ideje i čini prostora za Boga.
Evanđelje ustraje na tome: ne kaže da su se samo poklonili, već potcrtava da padoše ničice te mu se pokloniše. Razabiremo ovu poruku: klanjanje ide zajedno s prostracijom. Tim činom mudraci pokazuju da ponizno prihvaćaju Onoga koji se predstavlja u poniznosti. I tako su se otvorili klanjanju Bogu. Škrinje koje su otvorili slika su njihovog otvorenog srca: njihovo pravo bogatstvo nije u slavi i uspjehu, već u poniznosti, u tome što se osjećaju potrebitima spasenja.
Draga braćo i sestre, ukoliko u središtu svega uvijek ostajemo mi s našim idejama i mislimo se nečime pohvaliti pred Bogom, nećemo ga nikada do kraja susresti, nećemo mu se uspjeti pokloniti. Ukoliko ne padnu naši zahtjevi, oholost, inat, utrke za prvim mjestima, vjerojatno ćemo se nekome ili nečemu klanjati u životu, ali to neće biti Gospodin! Međutim, ukoliko odbacimo svoje zahtjeve samodostatnosti, ukoliko postanemo maleni iznutra, tada ćemo otkriti čudesnost klanjanja Isusu. Jer klanjanje prolazi putem poniznosti srca: tko voli pretjecanje, ne primjećuje Gospodinovu prisutnost. Isus prolazi pored njega, ali ga ne prepoznaje, kao što se to mnogima dogodilo u ono vrijeme, ali ne i mudracima.
Gledajući njih danas se pitamo: kakva je moja poniznost? Jesam li uvjeren da ponos priječi moj duhovni rast? Radim li na vlastitoj poslušnosti, kako bih bio na raspolaganju Bogu i drugima ili sam stalno usredotočen na sebe i svoje zahtjeve (očekivanja)? Umijem li staviti po strani svoje gledište kako bih prigrlio ono Božje i drugih? I na posljetku: da li se molim i klanjam samo kada mi nešto treba, ili to činim ustrajno, jer vjerujem da mi Isus uvijek treba?
Djevica Marija, službenica Gospodnja, neka nas nauči životnoj potrebi poniznosti i živi okus klanjanja.
Prijevod: dr.sc. Ana Volarić-Mršić/laudato.hr
