Nevaljanost braka zbog neshvaćanja sakramenta
Papa je izrazio mišljenje da je mnogo sakramentalnih brakova nevaljano zato što parovi koji ulaze u brak nemaju ispravno razumijevanje njegove doživotnosti i nerazrješivosti. „Živimo u kulturi privremenoga“ – rekao je, navodeći kao primjer jednoga mladića koji je rekao da ga zanima pristupanje svećeništvu, „ali samo na deset godina“. „To je kultura provizornoga i to se zbiva posvuda, čak i u svećeništvu, posvećenome životu – provizornost – to je razlog zašto je jedan dio naših sakramentalnih brakova nevaljan: zato što supružnici kažu: 'Da, doživotno', ali ne znaju što govore, zato što imaju drugu kulturu. Kažu to, imaju dobru nakanu, ali ne znaju.“
Nedovoljne pripreme za brak
Spomenuo je susret s jednom ženom u Buenos Airesu koja ga je „prekorila“, napominjući da svećenici godinama studiraju prije ređenja, a poslije mogu dobiti i dozvolu da napuste svećeništvo, ožene se i zasnuju obitelj. Za laike – rekla je žena – sakrament ženidbe je „za čitav život, nerazrješiv“, a za njega ih se sprema samo u nekoliko zaručničkih susreta.
Papa je rekao kako je ženidbena priprema problematična te da su bračni problemi povezani sa socijalnom situacijom oko vjenčanja. Ispripovjedio je susret s čovjekom koji je tražio crkvu koja bi odgovarala haljini njegove zaručnice, a ne bi bila predaleko od restorana. „To je društveno pitanje. Kako možemo to promijeniti? Ne znam“ – priznao je.
Izazov zrelosti i kohabitacije
Također je istaknuo da je kao nadbiskup Buenos Airesa zabranio „brze brakove“ – žurno sklapanje ženidbe kad djevojka ostane trudna –, zato što je bila upitna slobodna privola potrebna za brak. „Možda se međusobno vole i vidio sam da ima predivnih slučajeva u kojima se nakon dvije ili tri godine vjenčaju“ – dodao je papa Franjo. „I vidio bih ih kako ulaze u crkvu: otac majka i dijete pod rukom. Ali su znali što čine.“
Uzrok krize braka vidi u nerazumijevanju tog sakramenta. „Ne znaju da je nerazrješiv, ne znaju da je za čitav život“ – kazao je, napominjući da su parovi na zaručničkim tečajevima u Argentini redovito zajedno živjeli prije braka. „Oni radije kohabitiraju. To je izazov, zadatak. Ne pitati: 'Zašto se ne vjenčate?' Ne, nego pratiti, čekati, pomoći im da dozriju, pomoći da vjernost dozrije“.
Napomenuo je da na sjeveru Argentine postoji praznovjerje: parovi imaju dijete te zajedno žive nevjenčani. Kad im dijete pođe u školu, vjenčaju se civilno, a tek kasnije, kao starije osobe, sklope crkveni brak. „To je praznovjerje, jer kažu da crkveni [brak] plaši muža… Trebamo se boriti i protiv tih praznovjerja“ – kazao je, istovremeno napominjući: „Vidio sam toliku vjernost u tim kohabitacijama, toliku vjernost, i siguran sam da je to pravi brak, ne? Da imaju pravu bračnu milost, upravo zbog vjernosti koju imaju.“
Moral, rigorizam i laksizam
„Ni rigorizam ni laksizam nisu istina. Evanđelje bira drukčiji put“ – rekao je Papa, odgovarajući na pitanje o izbjegavanju dvostrukoga morala u kršćanskim zajednicama. Potrebno je „prihvaćati, pratiti, integrirati, razlučivati, ne gurajući takoreći nos u moralni život ljudi“. Osvrćući se na sadržaj dokumenta Amoris laetitia, kazao je: „Sve ono što je napisano u Pobudnici – i koristim riječi jednog velikog teologa, koji je bio tajnik Zbora za nauk vjere, kardinala Schönborna, koji ju je predstavio – sve je to tomistički, od početka do kraja. To je siguran nauk. Ali mi tako često želimo da siguran nauk ima onu matematičku sigurnost koja ne postoji, bilo s popustljivim laksizmom, bilo s rigidnošću“.
Naveo je prispodobu o ženi uhvaćenoj u preljubu koju je mnoštvo htjelo kamenovati. Nakon Isusovih riječi: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen“, odustaju od izvršenja zakonske kazne za preljub. „A koji je moral? Bio je da ju se kamenuje. Ali Isus je propustio, propustio je moral. To nas nuka misliti da se ne može govoriti o rigidnosti, o sigurnosti, o matematici u moralu kao što je moral evanđelja“ – smatra Papa. Također je naveo evanđeoski ulomak o Samarijanki koju je Isus susreo kod bunara, a koja je – kako se izrazio – „imala mnoge medalje u preljubu“. „A ona je bila, prije nego joj je bilo oprošteno, ona je bila apostol Samarije“.
To – napomenuo je – znači „tražiti istinu i da je moral uvijek čin ljubavi: ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjemu. To je također čin koji daje prostora obraćenju drugoga, ne osuđuje odmah: daje prostora“. Spomenuo k tome da mu je kardinal Aramburu dao savjet kako postupati sa svećenicima koji žive u teškome grijehu: Pozvati ga i reći mu da živi dvostrukim životom. Nakon što se vjerojatno počne braniti, reći mu da se vrati za 15 dana kako bi nastavili o tome razgovarati.
„I u tih 15 dana, taj svećenik“ – objasnio je – imat će vremena razmisliti pred Isusom i vratiti se te reći: 'Da, istina je. Pomozi mi.' Ali taj čovjek – nastavio je papa – „živio je i slavio je 15 dana misu u stanju smrtnoga grijeha. Tako kaže moral. A što on kaže? Što je bolje? Što je bilo bolje: da je biskup imao tu velikodušnost te mu da 15 dana da se predomisli, s rizikom da slavi misu u smrtnome grijehu“ ili je bolja druga opcija? – upitao je papa Franjo.
Individualizam i hedonizam
Osim toga istaknuo je kako je individualizam poput „osi“ naše kulture, što ponekad dovodi do „pastoralne okrutnosti“. Naveo je primjer svećenika koji nisu htjeli krstiti djecu neudanih majki. Osudio je i hedonistički individualizam, prema kojem obitelji radije imaju kućne ljubimce nego djecu. „Pas, mačka, dat će ti određeni afekt, ali je on 'programiran', do određene točke, nije slobodan“. Djeca, s druge strane, će biti „slobodna i morat će ići životom uz životne rizike“. „To je izazov koji izaziva strah: sloboda“.
„Vjerujem da se bojimo slobode. I u pastoralu“ – nastavio je papa Franjo, predlažući da se u trenutku izbora riskira: „U trenutku u kojem si, u kojem trebaš odlučiti, riskiraj! Ako pogriješiš, ima ispovjednik, ima biskup, ali riskiraj!“ Hedonistički individualizam naprotiv „zatvara u kavez“.
