Danas bih se želio usredotočiti na povezanost molitve i zajedništva svetaca. Kad molimo, to nikad ne činimo sami. Čak i ako o tome ne razmišljamo, uronjeni smo u veličanstvenu rijeku zaziva koja nam prethodi i nastavlja se nakon nas. Veličanstvena rijeka!
U molitvama koje nalazimo u Bibliji, a koje često odzvanjaju u liturgiji, postoji trag drevnih priča, proročkih oslobođenja, protjerivanja i tužnih progonstava, emocionalnih povrataka, pohvala izlivenih pred čudima stvorenog. Tako se ti glasovi prenose s koljena na koljeno, u neprekidnom ispreplitanju osobnog iskustva i iskustava ljudi i čovječanstva kojemu pripadamo. Nitko se ne može odvojiti od vlastite povijesti, povijesti svog naroda. U navikama uvijek nosimo nasljeđe. Tako je i u molitvi.
U slavljeničkoj molitvi, osobito u onoj koja izlazi iz srdaca malenih i poniznih, odjekuje nešto od himna 'Veliča', koji je Marija uputila Bogu pred svojom rođakinjom Elizabetom; ili usklika starca Šimuna koji je, uzevši dijete Isusa u naručje, rekao ovako: 'Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru' (Lk 2,29).
Molitve, one dobre, šire se, kao svako dobro, neprestano se prenose, s porukama ili bez poruka na 'društvenim mrežama': od bolničkih odjela, od trenutaka svečanog okupljanja do onih u kojima se pati u tišini. Bol svakoga bol je svih, a sreća pojedinog prelijeva se u dušu drugih. Bol i sreća, sve ima svoju povijest, priče koje postaju povijest vlastitog života. Povijest se ponovno proživljava, vlastitim riječima, s istim iskustvom.
Molitve se uvijek nanovo rađaju: svaki put kad sklopimo ruke i otvorimo srce Bogu, nađemo se u društvu anonimnih svetaca, ali i poznatih svetaca koji mole s nama i posreduju za nas kao starija braća i sestre koji su prošli kroz istu ljudsku pustolovinu.
U Crkvi nema žalosti koja ostaje sama, usamljena, nema suze koja je pala u zaborav, jer sve udiše i sudjeluje u zajedničkoj milosti. Nije slučajno da su u drevnim crkvama pokopi bili u vrtu oko svete građevine, želeći time reći da mnoštvo onih koji su nam prethodili na neki način sudjeluje u svakoj Euharistiji. Tu su naši roditelji, djedovi i bake, kumovi i kume, katehete i drugi odgajatelji. Vjera koju smo primili prenesena je, a s njom i način na koji molimo.
Svetci su još uvijek ovdje, nisu daleko od nas; a njihovi kipovi i slike u crkvama prizivaju onaj 'oblak svjedoka' koji nas uvijek okružuje (usp. Heb 12,1). Na početku smo čuli čitanje iz Poslanice Hebrejima. Svetci su svjedoci koje ne obožavamo, treba to dobro shvatiti i naglasiti, naravno, nego su oni koje štujemo i koji nas na tisuću različitih načina upućuju na Isusa Krista, jedinoga Gospodina i Posrednika između Boga i čovjeka. 'Svetac', pod navodnicima, koji ne upućuje na Isusa Krista, nije svetac, a ni kršćanin.
Svetac te podsjeća na Isusa Krista jer je prošao put kršćanskog življenja. Podsjećaju nas da čak i u našem životu, čak i ako je slab i obilježen grijehom, svetost može procvjetati, čak i u posljednjem trenutku. Nije slučajno da je prvi kanonizirani svetac bio razbojnik. Nije ga kanonizirao neki Papa, već sam Isus. Svetost je put na kojemu susrećemo Isusa, kroz duže vrijeme ili nakratko. No, uvijek je svjedočanstvo. Svetac je svjedok, muškarac ili žena, koji je susreo i slijedio Isusa. Nikad nije kasno obratiti se Gospodinu koji je dobar i velik u ljubavi (usp. Ps 102,8).
'Katekizam' objašnjava da svetci 'promatraju Boga, slave ga i ne prestaju se skrbiti za one koje su ostavili na zemlji. [...] Njihovo je posredovanje najviša služba u Božjem naumu. Možemo i moramo ih moliti da posreduju za nas i za sav svijet.' (KKK, 2683). U Kristu postoji tajanstvena solidarnost između onih koji su prešli u drugi život i nas hodočasnika u ovom životu: naši dragi pokojni nastavljaju se brinuti o nama s neba. Oni mole za nas i mi molimo za njih i s njima.
Vezu te molitve, između nas i svetaca, odnosno između nas i ljudi koji su već došli gore, već kušamo ovdje, u zemaljskom životu: molimo jedni za druge, tražimo molitve i molimo se za druge. Prvi način molitve za nekoga jest da Bogu govorimo o njemu ili njoj. Ako to činimo često, svaki dan, naše se srce ne zatvara, ostaje otvoreno za braću. Molitva za druge prvi je način da ih volimo i tjera nas na konkretnu bliskost. I u trenutcima sukoba, svađa. Način kako riješiti, omekšati jest moliti za osobu s kojom smo u svađi. I molitvom se nešto mijenja. Ono što se najprije mijenja jest moje srce, moje ponašanje. Gospodin me mijenja kako bi omogućio susret i spriječio da sukob postane rat bez kraja.
Prvi način da se suočimo s vremenom nevolje jest zamoliti braću, posebno svetce, da mole za nas. Ime koje smo dobili na krštenju nije etiketa ili ukras! Obično je to ime Djevice Marije, svetca ili svetice koji ne čekaju ništa drugo nego da nam u životu 'pruže ruku' kako bi od Boga zadobili milosti koje su nam najpotrebnije. Ako u našem životu iskušenja nisu premašila vrhunac, ako smo i dalje sposobni biti ustrajni, ako usprkos svemu idemo naprijed s povjerenjem, možda sve ovo, više nego svojim zaslugama, dugujemo zagovoru tolikih svetaca, nekih na nebu, drugih kao hodočasnika poput nas na zemlji, koji su nas štitili i pratili. Svi znamo da ovdje, na zemlji, ima ljudi koji su sveti, svetih muškaraca i žena koji žive sveto. Oni to ne znaju, a ni mi to ne znamo, ali ima ih. Svetci svakodnevice, skriveni svetci i, kako volim reći, svetci 'vrata do nas', koji žive s nama, rade s nama i žive život svetca.
Neka je blagoslovljen Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, zajedno s ovim obiljem svetaca i svetica koji naseljavaju zemlju i koji su svojim životima proslavili Boga! To je posebno, kako je ustvrdio sv. Bazilije, prikladno prebivalište jer se nudi prebivati s Bogom i nazvan je Njegovim hramom ('Liber de Spiritu Sancto', 26, 62: PG 32, 184A; usp. KKK, 2684).
