Često molite i vapite Gospodinu – potaknuo je papa Franjo danas prije molitve Anđeoskog pozdravljenja na Trgu svetoga Petra. Evanđelje današnje liturgije govori o oluji koju je Isus smirio (Mk 4, 35-41) – rekao je Papa i podsjetio – Na lađu, u kojoj su učenici prelazili na drugu stranu jezera, navalili su vjetar i valovi, te su se prestrašili da će potonuti. Isus je s njima bio u lađi i na krmi spavao na uzglavku. Učenici su se silno prestrašili, pa su zavikali: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“
Često smo i mi napadnuti životnim kušnjama, vapili Gospodinu: „Zašto šutiš i ništa ne činiš za nas?“ – rekao je Sveti Otac i primijetio – Osobito kada nam se činilo da tonemo, jer su ljubav ili projekt u koji smo polagali velike nade propadali; ili kada smo bili u nemilosti neprestanih valova tjeskobe; ili kada smo se osjećali preplavljeni problemima ili izgubljenima usred mora života, bez rute i bez luke. Ili pak u trenucima kada nam je nedostajalo snage za dalje, jer nismo imali posla, ili nas je plašila neočekivana dijagnoza, pitajući se što će biti s našim zdravljem ili zdravljem drage nam osobe.
U tim situacijama i u mnogim drugima, i mi osjećamo da nas guši strah i, kao i učenici, u opasnosti smo da iz vida izgubimo najvažniju stvar – rekao je papa Franjo i nastavio – Naime, na lađi, iako spava, nalazi se Isus i sa svojim učenicima dijeli sve što se događa. Iako nas s jedne strane njegov san iznenađuje, s druge nas strane kuša. Zapravo, Gospodin očekuje da ga uključimo, zazovemo, stavimo u središte onoga što proživljavamo. Njegov nas san izaziva da se probudimo, jer, da bismo bili Isusovi učenici nije dovoljno vjerovati da Bog postoji, nego se s njim treba povezati, povisiti glas na njega i zazivati ga.
Danas se možemo pitati: koji to vjetrovi udaraju na naš život i koji to valovi ometaju našu plovidbu? – rekao je Papa i dodao – Recimo sve to Isusu, kažimo mu sve. On to želi, želi da se uhvatimo za njega, kako bismo našli utočište protiv neobičnih valova života. Evanđelje govori da su se učenici približili Isusu, probudili ga i razgovarali s njim. To je početak naše vjere; treba priznati da sami ne možemo ostati na površini, da nam je potreban Isus, kao mornarima zvijezde kako bi pronašli put. Vjera počinje od vjerovanja da nismo dostatni sami sebi, od osjećaja da nam je potreban Bog. Kada pobijedimo napast da se zatvorimo u sebe, kada nadvladamo lažnu religioznost koja ne želi uznemirivati Boga, kada mu zavapimo, tada On može u nama činiti čuda. Ponizna i izvanredna snaga molitve čini čuda.
Isus, kojeg su učenici zamolili, smirio je vjetar i valove, te im postavio pitanje koje se tiče i nas: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Učenici su se dali zarobiti strahom, jer su i dalje gledali u valove, a ne u Isusa. Tako je i s nama; koliko puta uporno gledamo probleme, umjesto da idemo Gospodinu i da njemu prepustimo svoje brige! Koliko puta Gospodina ostavljamo u kutu, na dnu lađe života, kako bismo ga probudili samo kad nam treba! Zamolimo danas milost vjere koja se ne umara tražiti Gospodina i kucati na vrata njegova srca. Neka Djevica Marija, koja u svojem životu nikada nije prestala vjerovati Bogu, u nama ponovo oživi vitalnu potrebu svakodnevnog povjeravanja u Gospodina – rekao je na kraju Sveti Otac.
