Prije sedam dana govorio sam o obraćenju svetoga Pavla – najvećega misionara u povijesti – zaslužnoga za izlazak kršćanske vjere iz njezina židovsko-palestinskoga matičnog tla te širenje cijelim svijetom. U Pavlovo doba središte svijeta bijaše Mediteran – susretište Azije, Afrike i Europe, gdje je svetost Jeruzalema, judejsko-kršćanska, ulazila u grčko-rimski kulturni ambijent.
Dio Sredozemlja, njegov zaljev, jest Jadransko more, Jadran. Ovo more spominje i sveti Luka u 27. poglavlju ″Djela apostolskih″ (Dj 27,27): ″Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja.″ Tako čitamo u hrvatskom izdanju Novoga zavjeta, u prijevodu Bonaventure Dude i Marijana Jerka Fućaka. A unutar ″Zagrebačke Biblije″ iz 1968., u okrilju koje prijevod novozavjetnih tekstova potpisuje Ljudevit Rupčić, grčko izvorno ″Άδρία″ pojavljuje se u blago prilagođenome hrvatskom obliku ″Adrija″. Zatim u 28. poglavlju ″Djela apostolskih″ čitamo: ″Jednom spašeni doznasmo da se otok zove Malta. Urođenici nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje″ (Dj 28,1). U bilješci uz Ekumenski prijevod Biblije (Pariz 1972.), a nalazimo je u spomenutome Novom zavjetu prevoditeljâ Dude i Fućaka, kao objašnjenje uz riječ ″urođenici″ piše: ″Dosl. ʹbarbariʹ. Grci su barbarima nazivali one koji nisu govorili njihovim jezikom (usp. Rim 1,14). Na Malti su starosjedioci govorili jednim punskim narječjem.″
Nadalje u ″Djelima apostolskim″ čitamo: ″Pavao nakupi naramak granja i baci na krijes kadli zbog vrućine izađe zmija i pripije mu se za ruku″ (Dj 28,3q). Pavao, piše sveti Luka, ″otrese životinju u vatru i ne bî mu ništa; a oni očekivahu da će oteći i umah se srušiti mrtav″ (Dj 28.5-6). Tu ne bismo smjeli zaobići jednu problematičnu okolnost – na Malti, zbog sumporastoga tla, ne obitavaju zmije otrovnice. A na jadranskom otoku Mljetu bile su otrovnice odvajkada pošast i pogibelj; zbog toga je Mljet godine 1909. naseljen mungosima, malim zvijerima koje ih tamane.
Je li opravdano pomisliti da bi otok koji se u grčkom izvorniku spominje kao ″Mελίτη″ mogao biti Mljet, a tamošnji dobrohotni ″barbari″, pripadnici nekoga od ilirskih plemena (s obzirom na to da se Hrvati u 1. stoljeću, prema gotovo općeprihvaćenomu mišljenju povjesničara, još ne doseliše na Jadran). U ″Grčko-hrvatskom rječniku za škole″ autora Stjepana Senca (Zagreb 1910., reprint u Zagrebu 1991.), nahodimo objašnjenje: ″Melita (gr. Μελίτη) = 1. kotar u gradu Ateni, 2. otok Malta, 3. današnji otok Mljet na dalmat. obali.″ Dakle, ″Melita″ je topografski pojam koji označuje otok Maltu i otok Mljet.
Da se sveti Pavao nakon brodoloma iskrcao na Mljet, dio je stare dubrovačke predaje. Sveti Vlaho, čiji se blagdan ovih dana slavi, zaštitnik je Dubrovnika od 10. stoljeća, a brojni zapisi govore kako prije njega zaštitnik Grada bijaše upravo sveti Pavao. Zanimljivo je spomenuti da su na dubrovačkom području uobičajena muška i ženska imena Pave; znatno su češća nego u drugim dijelovima Hrvatske. Zajedništvo prijašnjega zaštitnika Dubrovnika i njegova nasljednika vidljivo je i na triptihu Nikole Božidarevića, hrvatskoga renesansnog slikara iz 15. i 16. stoljeća, gdje su sveti Vlaho (s maketom Grada u naručju) i sveti Pavao prikazani jedan uz drugoga. Nadalje, talijanski dominikanac Serafino Razzi, u drugoj polovici 16. stoljeća privremeni upravitelj Dubrovačke nadbiskupije, u svojem djelu ″Povijest Dubrovnika″ kaže da mnogi ozbiljni autori smatraju kako se nakon brodoloma sveti Pavao iskrcao na otok Mljet, a ne na Maltu. O mljetskom brodolomu svetoga Pavla pisahu u 17. stoljeću i dva znamenita hrvatska pjesnika: Dubrovčanin Junije Palmotić i Splićanin Jerolim Kavanjin.
Može se čuti i pročitati da je taj jadranski brodolom svetoga Pavla priznavala i službena Crkva sve do 1529. godine, kada su ivanovci ili hospitalci, kasnije će postati Malteški red, stigli s Rodosa na Maltu i nametnuli mišljenje da je Pavlov brodolom povezan s Maltom.
U povodu 2000. obljetnice rođenja svetoga Pavla, u njegovoj godini, a to je bilo 2008., ponovno je nakon skoro tri stoljeća objavljeno kapitalno djelo ″Sveti Pavao apostol brodolomac″ koje 1730. objavio je Ignjat Đurđević, najprije isusovac, potom benediktinac, neko vrijeme opat benediktinskoga samostana na Mljetu, hrvatski pjesnik i povjesničar. Djelo je Đurđević napisao visoko uglađenim latinskim jezikom, a na hrvatskom je dostupno u izvrsnom prijevodu latinista dr. sc. Joze Marevića. Prijevod je popraćen opsežnom uvodnom studijom dr. sc. don Miha Demovića naslovljenom ″Ignjat Đurđević i dubrovačka tradicija o svetopavlovskom brodolomu u vodama hrvatskog otoka Mljeta″; na hrvatskom i engleskom jeziku. Gorljivim nastojanjima don Miha Demovića, glazbenoga povjesničara i muzikologa, održan je 2008. godine ambiciozan interdisciplinarni znanstveni skup pod nazivom ″Ignjat Đurđević i svetopavlovski brodolom u vodama otoka Mljeta″. Svestranim obuhvatom smjeralo se razmotriti pitanje mjesta gdje je sveti Pavao doživio brodolom. Opsežan i sadržajan zbornik radova s te konferencije objelodanjen je u Dubrovniku već sljedeće, 2009. godine.
Ovdje valja spomenuti i dr. sc. Antuna Ničetića, kapetana duge plovidbe i profesora u miru Veleučilišta u Dubrovniku, koji je nebrojeno puta plovio istim morima kao nekoć sveti Pavao. Kapetan Ničetić utemeljeno objašnjava, među inim stručnjacima, pomorskim kapetanima i meteorolozima, da se vjetar koji je u grčkom izvornom tekstu svetoga Luke spomenut kao ″euroklídōn″ odnosi na jugoistočnjak, koji puše od jugoistoka prema sjeverozapadu, a to odgovara vjetru šilok, takvom da je mogao odnijeti Pavlov brod s Krete prema Mljetu, a nikako prema Malti.
Valja naposljetku reći da je s obzirom na Pavlovo misionarsko djelovanje i zasluge za širenje kršćanstva posve nevažno je li spas nakon brodoloma našao na otoku Malti ili otoku Mljetu.
No ipak, Biblija je uz ostalo povijesna knjiga. Stoga ne smije biti zatvorena istini povijesne faktografije. Istina se po svojemu metafizičkom i logičkom ustrojstvu suprotstavlja svemu što bi je htjelo iskriviti i zatomiti. U tome nije iznimka ni brodolom svetoga Pavla kod otoka nekoć zvanog ″Melita″.
