“Tata je potrošio sav novac na alkohol. Bilo je dana kada smo bili gladni. Tada su krenule pljačke. Došao bi kući i rekao: ‘Bože moj Gospodine, prekršit ću samo jednu zapovijed: Ne kradi’”, prisjeća se Marek.
Kao dijete pohađao je crkvu i molio krunicu. S vremenom je, međutim, prestao vjerovati u dobrotu i u postojanje Boga. Ipak, “Oltar sam povezivao s osjećajem sigurnosti”.
Kad se jednog dana vraćao s nedjeljne mise, sreo je prijatelje ispred zgrade u kojoj je živio. Pitali su ga odakle dolazi, a on je odgovorio da dolazi iz crkve. Bili su iznenađeni i prasnuli u smijeh. Mareku je bilo neugodno. Obećao je sebi da će se kasnije vratiti u crkvu, ali će za sada napustiti svoju vjersku praksu.
Marekov otac pio je sve više i više, često ni ne kupujući ono osnovno što su im trebali. Ponekad je tukao sina. Jednog dana Marek je prestao okretati drugi obraz. “Udario sam ga kad sam imao 18 godina. Jako sam ga mrzio. Alkohol je bio moj bog. Tada sam već bio izrazito ovisan o raznim stimulansima”, kaže Marek. Ali ono najgore je tek dolazilo.
Cijelo susjedstvo ga se bojalo. Postao je kralj džuma (kriminalaca koji su prešli granicu u Njemačku kako bi ukrali robu visoke vrijednosti i prokrijumčarili je natrag u Poljsku) u susjedstvu.
Ukradenu robu prodavao je na općinskoj tržnici. Svojim je zločinima dobro zarađivao. Kupio je auto, pa čak i angažirao osobnog vozača. Na stres uzrokovan načinom života reagirao je svađama i agresivnošću. “Moj život je bio velika praznina. Bježao sam od sebe. Volio sam životinje, ali sam postao agresivan prema svom psu. Znao sam ga šutirati i nisam imao kontrolu nad onim što radim”, kaže.
Kad bi mu netko u lice rekao da se promijenio, prekinuo bi kontakt s njima. Ostali njegovi prijatelji su se ugledali na njega kao na vođu. Jedan od prijatelja koji su krali za njega nazvao ga je “bog”. “Bog je loš, ja sam dobar”, znao je reći u odgovoru. Posao je cvjetao, a on je počeo koristiti snažnije droge. “Postao sam strašni materijalist, lopov, krijumčar, a onda… ubojica”, objašnjava Marek.
Od lošeg do goreg
Postajao je sve nasilniji. Jednog dana otišao je jednom od svojih dužnika naplatiti novac. Zapalio ga je iz zabave, a zatim ugasio njegovu goruću odjeću. Kad je njegova rodbina htjela posuditi novac od njega, rekao im je gdje ga mogu ukrasti.
Marekov angažman u džumi nastavio se 10 godina. Stalno je prelazio njemačku granicu i krao. Čak je stvorio i posebnu grupu koja se za to specijalizirala i u njezine redove uključio svoje prijatelje i poznanike. Na povratku u Poljsku tijekom jednog od ovih putovanja dogodila se prometna nesreća. Marek je čudom preživio, zahvaljujući vozaču koji ga je oživio. Oporavio se od ozljeda i stao na noge. Činilo mu se kao da je kralj života kojeg nitko i ništa ne može ugroziti.
Kada je saznao da je jedan od njegovih prijatelja u vezi s njegovom tadašnjom suprugom, poludio je. Pio je i drogirao se da zaboravi poniženje. “Bio sam bijesan i htio sam se ubiti”, kaže. Preplavljen stimulansima, odlučio je ubiti ljubavnika svoje žene.
Uzeo je nož i izašao iz kuće u potrazi za Marčinom, prijateljem koji ga je izdao. Na putu je sreo neke poznanike. Među njima je bio i Marekov bliski prijatelj, također po imenu Marčin. Mladić je šetao s grupom i šalio se. Marek je, začuvši smijeh iza svojih leđa, postao još agresivniji. Osjećao je kako u njemu raste mržnja.
“U ovom ludilu, mislio sam da mi se smiju. Sjećam se i da je jedan moj prijatelj vikao da moraju bježati, jer dolazim po njih”, prisjeća se. Svi ostali su pobjegli, ali je Marčin ostao želeći smiriti prijatelja. Marek je stavio ruku oko vrata čovjeka kao da ga želi zagrliti i zario mu nož u srce. “Nije trebao umrijeti”, priznaje Marek danas. “Uvijek je bio dobar, nasmijan, pobožan čovjek”, dodaje.
Dvanaest godina za ubojstvo i priznanje
Marek je svog prijatelja ubio 26. srpnja, na dan sveca njegove majke i majke svog prijatelja. Optužen je i poslan u zatvor na 12 godina zatvora. Bio je maltretiran i izrugivan zajedno s ostalim novopridošlim zatvorenicima.
Mislio je da je jedini oblik obrane od tih nasilnika borba i ubijanje jednog od najgorih nasilnika. Želio je biti heroj. Dobio je čak i plastični nož i naoštrio ga kako bi se mogao braniti tijekom napada. Postajao je sve agresivniji. Onda je jednog dana, iz nekog razloga, odlučio otvoriti Bibliju.
Tamo je pronašao značajan odlomak: “Siromah je povikao, i Gospodin ga je uslišio…” (Ps 34,6). Počeo se pitati tko je postao, te se iskreno i jasno osvrnuo na svoj dotadašnji život. Obećao je sam sebi da će ići na ispovijed i to je bila prekretnica u njegovom životu.
Pao je na koljena pred svećenikom, pogledao raspelo i priznao svoje grijehe. Nakon svećenikovih riječi: “Opraštam ti grijehe”, Marek je pogledao Isusa ravno u oči i počeo plakati. Vratio se u ćeliju i intenzivno razmišljao o svom životu. U svom srcu osjećao je da ga Bog zaista voli i da je uvijek bio uz njega.
Osveta za aferu
Ljubavnik njegove supruge ubrzo je poslan u zatvor Nowogard, gdje je Marek bio zatočen. Marek se želio osvetiti, ali mu je svećenik rekao da se umjesto toga moli za njega. “Tada sam shvatio da je to mladić kojemu sam naredio da zajedno sa suprugom vozi i krade, te da pije alkohol. Shvatio sam da sam kriv i da sam ga povrijedio”, prisjeća se Marek.
Muškarci bi se sastajali u sobi za posjete bez kontakta, ali su jednog dana konačno počeli razgovarati. “Bog je to učinio. Pitao sam ga možemo li razgovarati. Ispričao mi se, a tresao se od živaca. Na kraju sam mu ja rekao da mi je žao”, kaže Marek.
Nakon nekoliko godina ponovno su se sreli. “Marcin mi se ispričao jer je bio pod utjecajem alkohola i zamolio me za razgovor. Onda je rekao da je istina ono što sam mu rekao u zatvoru, da sam se promijenio”, naglašava.
“Bogu ništa nije nemoguće.”
Marek je odlučio biti drugačiji čovjek. Prijatelji su mu rekli da je lud; nisu vjerovali u njegovu preobrazbu. Završio je školu i postao terapeut koji se bavi borbom protiv ovisnosti. Radio je u zakladi “Tulip”, koja pomaže bivšim osuđenicima. Nedavno je počeo surađivati s Udrugom “Oficyna” i instruktor je terapije ovisnosti. Posjećuje zatvore i centre za maloljetnike i daje svoje svjedočanstvo. Vrijeme provodi s muškarcima s kojima je bio u zatvoru. Također je radio u hospiciju. “Za Boga ništa nije nemoguće”, kaže Marek.
Godinama kasnije, Marek je oprostio pokojnom ocu. “Kod Boga, kletve postaju blagoslovi. Pravi heroj u mom životu je Isus Krist, a najjača osoba nije ona s najvećim mišićima, nego ona koja sklopi ruke u molitvi – objašnjava.
Od Fatime do Lurda
Marek također radi za zakladu “Dobrego Łotra” (“Dobri lopov”), čiji je zaštitnik sv. Dizma. Član je zajednice Hodočasnika Božanskog milosrđa. Prije nekoliko godina hodočastio je iz Fatime u Lurd; ukupno je prepješačio više od 1800 milja.
Usput su se događala čuda. “Duh Sveti mi je rekao da ću biti na ovom hodočašću 40 dana. I, zapravo, nakon 40 dana, moje cipele su ukradene u Parizu. Odatle sam s dvije prijateljice otišao u mjesto blizu Pariza, kod sestara iz Nazareta. Počeo sam se brinuti kako ću se vratiti kući jer mi je ostalo malo novca. Nisam znao hoće li to biti dovoljno za kartu – prisjeća se Marek.
Obraćenje je svakodnevna borba
Počele su ga sustizati sumnjati i brige. Odjednom je shvatio da je prepješačio više od 600 milja i da su njegovi strahovi neutemeljeni.
“Išao sam u crkvu i sve to dao Bogu. Kad sam izašao iz crkve nakon mise, prišla mi je časna sestra i rekla da mi je našla dobročinitelja koji mi je odlučio kupiti kartu. Ispostavilo se da je kartu kupio gospodin Hieronim, 89-godišnji Poljak koji živi u Francuskoj. Starac je Mareku uručio i 200 eura i zahvalio što ga je sreo na putu. “Bio sam iznenađen jer sam mu došao zahvaliti, a i on je zahvalio meni.”
“Ova situacija me natjerala da pomislim da gdje god je Bog, bit će dvoje ljudi koji će si međusobno zahvaljivati”, kaže Marek. Dodaje: “Obraćenje je svakodnevna borba sa samim sobom, sa osjećanošću, s kušnjama tijela, ali iskustvo Božje prisutnosti u životu izgrađuje moju ljudskost i pokazuje mi što je najvažnije.”
