14. kolovoza 1984. imenovan je apostolskim nuncijem u Kostariki, a istovremeno je imenovan i naslovnim nadbiskupom Martana. Mons. De Nicolò obnašao je dužnost apostolskog nuncija u nekoliko zemalja, kao što su Sirija, Švicarska i Lichtenstein. U mirovini je od 8. rujna 2014., u dobi od 85 godina. Mons. De Nicolò ima i dva brata biskupa: Mariano De Nicolò i Paolo De Nicolò.
„Služba apostolskog nuncija je doživotna, nije to kao biskup ili nadbiskup u miru, nego je služba koja ostaje doživotno. Imam i dva rođena brata koji su biskupi. Jedan je bio biskup u Riminiju, a sada je u jednoj osobnoj, privatnoj aktivnosti, nije više voditelj papinske kuće u kojoj je bio na službi. Došao sam u Međugorje prvi put 1987., ali više ništa ne prepoznajem. Tada je bilo jako malo kuća. Sada je sve drukčije. Došao sam jer me pozvao jedan gospodin. On je organizirao hodočašća. Tada me se dojmilo to što sam, kad sam 6 godina od početka ukazanja, ušao u crkvu, u njoj zatekao najmanje 300 svećenika koji su trebali slaviti svetu misu. Bio sam dirnut, nisam vidio toliku nazočnost svećenika niti u Lurdu. Bio je jedan obični dan, nije bio blagdan, nije bila nedjelja. To me se jako dojmilo. I onda više nisam previše razmišljao, nego sam poslije stekao sveta prijateljstva s ljudima koji su tu dolazili. Neki su već umrli, to su bile osobe duboke vjere, imali su čak duboku ukorijenjenost u Katoličkoj crkvi. Bili su to i laici koji su bili posvećeni Gospodinu, bili su sigurni u ono što se u ovome mjestu događa“, kazao je mons. De Nicolò, koji je bio nuncij 4 godine kada je prvi put došao u Međugorje.
„Bio sam začuđen. Rekao sam da je ovdje prst Božji. Moj dojam je bio da je ovdje Bog na djelu. Možda sam tu prespavao samo noć ili dvije, ali to su takvi događaji koji ti uđu tako duboko, i u one skrovite kutke savjesti. Nisam poslije previše razmišljao, ali me se silno dojmilo. Već 10 godina sam intenzivnije u kontaktu s Međugorjem, a sada kad sam došao učvrstio sam svoju osobnost. U nedjelju na sv. misi za talijanske hodočasnike rekao sam da sam ovdje kao i oni, ja sam hodočasnik. Moram reći, Crkva je uvijek jako mudra u ovakvim stvarima. I ne radi se samo o viđenjima, Crkva je jako mudra u tim razgovorima vidjelaca s Gospom. I posve je normalno da je Crkva razborita, i čeka pravi trenutak za pravorijek. I dobro je da Crkva tako razmišlja i da njezina riječ, puna autoriteta, bude na kraju nečega. Moje svjedočanstvo je, ovdje je nazočna Gospa, osjeća se njezina nazočnost, Božji prst ovdje djeluje, rađa se ljubav za Boga preko Marije, rađa se ljubav za braću i sestre. To je bez sumnje posve jasno. Vidio sam živa djela Božje ljubavi u ljudima. Vidio sam da se Crkva izgrađuje na vrlo pozitivan način. Doći ovamo u Međugorje povremeno, znači ući u jednu atmosferu gdje se diše, osjeća nutrinom. Činjenica je da smo stvoreni za život vječni. Marija dolazi u ovaj svijet, u ovaj trenutak nama na zemlju, i čini se kao da je trenutak u kojemu se kršćanstvo gura u zadnji kut, ljudi trpe, čovječanstvo trpi. Živimo u svijetu koji živi bez odnosa s Božanskim. Ovome svijetu je potrebno da dovedemo našu braću do vrata spasenja. Ja vjerujem da je Majka Marija ovdje zbog toga da ljudi dođu do Boga. Ona je uvijek bila Majka grješnika, majka nevjernika. Ali na tajanstven način nalazi put do njih i na način da mnogu svoju djecu dovede svome Sinu.
Svijet je prepušten sebi, i čini se da ide samouništenju, bez cilja. Bez onoga što zovemo život vječni, bez tih horizonata čovjek osjeća nedostatak svega, posebno nedostatak nade i želje za životom. I Marija je zbog toga ovdje i ja sam u to posve siguran.
Vidim jako puno ljudi koji tu dolaze, kao što vidimo u velikim svetištima, da bi ostvarili taj odnos s Marijom, da bi svoje duše doveli u stanje vedrine, mira, da bi im Bog dao snagu da žive pravi život. I to je ono što se ovdje osjeća, kao da se udiše taj zrak. Ljudi žele pronaći značenje svog života, razlog da bi se darovali drugima. Ovdje nalazim jednu puno širu, dublju atmosferu nego je bilo prije. Rođena su mnoga dobra djela. Jutros sam otišao na Brdo ukazanja, imam 87 godina, nedavno sam operirao kuk. Mislio sam da se neću moći popeti. Bio je tu netko tko je mislio kako će me odnijeti. Odnijeli su me na nosilima. Osjetio sam Duh Božji. Ali svi ovi ljudi, svi ovi hodočasnici koji su me doveli u Međugorje, njih 35 pokazuju toliku ljubav. Ja sam došao ovamo gotovo slučajno. Doveo me Marco i njegova supruga koji su me poveli i u svetište Božanske ljubavi. I tada su mi predložili da dođem i u Međugorje. Vidio sam ovdje i temeljite ispovijedi, ljudi koji imaju duboke unutarnje probleme, ljudi koji plaču od radosti, jer su pronašli novi život. Plaču i zbog žalosti zbog njihove loše prošlosti i žele da sve to završi, ovdje se transformiraju, u činu povjerenja Majci Mariji. Marija je došla zbog toga ovdje. Vjerujmo, povjerimo se Majci Mariji, slijedimo je, ona nas vodi spasenju“, kazao je mons. De Nicolò.
