Ja sam sin jedinac.Otac mije umro 1978. kada sam bio još dijete. Moji su se roditelji vjenčali 1962, ja sam rođen 1970, i moja majka nije zatrudnjela ni prije ni poslije mene. Uvijek kažem da je Bog želio svećenika i zato je otvorio njezinu utrobu… Kada sam joj rekao da želim biti svećenik, pitala me je mislim li doista da je to Božja volja. Ako je tako, rekla je da će žrtvovati i Bogu prikazati svoju želju da postane baka…
Posjetio sam i druga marijanska svetišta. Bio sam u Fatimi 2000-te kada je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženima fatimske vidioce, bio sam u Guadalupi - svetištu cijele Amerike. Oba svetišta su molitvena mjesta, ali rekao bih da je ovdje molitva življa, i to je zato što Gospa dodiruje ovu zemlju svakoga dana. Ono je bilo nekada, u prošlosti, i tu je velika razlika.
Primili su me kao brata
Deset mjeseci i deset dana koje sam proveo u Međugorju za mene predstavljaju lijepo i bogato iskustvo. Tijekom cijele godine živio sam s fratrima, i taj život s njima prvo je lijepo iskustvo. Zahvaljujem fratrima koji su me primili kao brata, iako nisam ni fratar ni Hrvat.
Za mene kao svećenika važno je bilo svakodnevno ispovijedanje. Svaki sam dan ispovijedao po dva-tri sata, što mi je otvorilo srce i proširilo sposobnost razumijevanja raznih kultura, bili to ljudi sa španjolskog ili talijanskog jezičnog područja, ili Hrvati koji znaju talijanski. Neovisno o zemlji iz koje dolazimo, svi imamo veliku potrebu osjetiti da nas Isus čuje, da nas iscjeljuje i da prema nama ima sućuti, i sve se to događa preko svećenika.
Želio sam subotnju godinu
Na osobnoj razini želio sam subotnju godinu da se vratim svojemu srcu. Htio sam vrijeme tišine, molitve, zajedničke molitve, i u tome smislu ova je godina bila optimalna. Zahvaljujem i svojemu biskupu koji mi je dopustio doći ovamo godinu dana. I on je osobno bio ovdje u kolovozu. I njega se iskustvo Međugorja duboko dojmilo. Naša je biskupija pastoralno vrlo aktivna, bliska ljudima. Kada je vidio koliko se ljudi ispovijeda, koliko ljudi moli, to ga se duboko dojmilo.
Želio bih ispričati jednu malu anegdotu, događaj koji se odvijao pred kipom Uskrsloga. On ništa nije znao o kapljici vode koja izlazi iz koljena. Zajedno smo gledali prema kipu oko kojega su se okupile tri-četiri hrvatske obitelji. Jedan je otac u naručju nosio svoje dijete i približio ga križu. Biskup me je pitao zašto se približavaju kipu, zašto ga dodiruju. Nije ga se dojmio fenomen kapljice vode, nego način na koji su otac i majka s djecom zajedno molili. Shvatili smo duh Međugorja – obiteljska molitva, otvaranje Bogu.
Molitva u osami
Kada me pitaju koje je moje najdublje iskustvo Međugorja, sjetim se prvih dana, jedne duboke molitve u osami na Križevcu u mjesecu ožujku. Nije bilo hodočasnika. Shvatio sam da je Križevac mjesto snažne Božje nazočnosti, kao u Bibliji. Zato sam svakoga tjedna bar jednom išao na Križevac ili na Podbrdo. Shvatio sam da je u Međugorju bitna molitva u crkvi i na brdima.
Unutarnje svjetlo vjere
Prvi sam puta bio u Međugorju 2001. god., najprije s jednim prijateljem, zatim sa skupinom hodočasnika. Dolazio sam svake godine. 2001. godina bila je prijelomna u mojem životu kao kršćanina i kao svećenika. Ne znam kako da to objasnim, ali rekao bih da sam doživio unutarnje svjetlo vjere. Malo pomalo u svoju sam župu uvodio euharistijsko klanjanje s pjevanjem, krunicu prije Mise… Sada se vraćam u Argentinu i preuzimam jednu novu župu, župu sv. Josipa, i radujem se jer se petkom tamo održava 24-satno klanjanje. Svaki se dan moli krunica. Ne će mi biti teško nastaviti živjeti u međugorskom duhu. Bogu hvala.
Svećenik u modernom svijetu
Pravi je izazov biti svećenik u modernom svijetu. Nije lako, nema formule, ali sada sam uvjeren da je tajna u molitvi, u prisnosti s Isusom i Marijom. Svećenik, bio mlad ili star, koji je shvatio da je tajna u prisnosti s Bogom, može živjeti u bilo kojem vremenu.
Vjerujem da ću se vraćati u Međugorje sa skupinama hodočasnika, ali ne vjerujem da će me biskup tako brzo ponovno pustiti na odmor. Po povratku u Argentinu imam nakanu produbiti življenje Gospinih poruka, ali bez mnogo pričanja o Međugorju. Molitva, sakramenti, obraćenje, Bog na prvom mjestu - to je bitno. Ljudi će me sigurno pitati što sam doživio ovdje, i tako ću sigurno imati prigodu govoriti o ovom mjestu mira. Radujem se povratku svojim ovčicama!
