Premda sam bila i dalje pomalo skeptična, odlučila sam otići u Međugorje – iako sam do tada razmišljala kako ću ga posjetiti tek kada se Vatikan službeno izjasni o ukazanjima
Nikada nisam imala želju otići u Međugorje. Zašto? Ne znam ni sama koji bih konkretan odgovor dala na to pitanje. Jednostavno me nije privlačilo. Uz to sam bila dosta skeptična oko priče s ukazanjima te sam se pitala je li uopće ispravno odlaziti na takvo „sumnjivo“ mjesto. To mi je nekako i u karakteru – pomalo su mi odbojne stvari koje se sviđaju većini, a više volim otkrivati ono manje poznato. Međutim, nakon što su moje četiri prijateljice pretprošloga proljeća otišle u Međugorje (njihov poziv da idem s njima spremno sam odbila), neprestano su pričale o tome. Od njih četiri, dvije bi se doslovno htjele preseliti u Međugorje. To im mjesto znači otprilike onoliko koliko meni, kao framašici, znači Asiz, rodni grad franjevaštva.
Tako su one malo po malo prenijele taj entuzijazam i na mene. I, premda sam bila i dalje pomalo skeptična, odlučila sam otići u Međugorje – iako sam do tada razmišljala kako ću ga posjetiti tek kada se Vatikan službeno izjasni o ukazanjima.
„Nihil obstat“
Inače, volim hodočastiti i putovati. U zadnjih pet-šest godina posjetila sam gotovo sva veća europska svetišta. Ali Međugorje, ono najbliže, uvijek sam preskakala, uvijek zbog tog nekog svog skepticizma. Uvijek me nešto kočilo, a nisam imala volje sama istraživati o ukazanjima – čekala sam da Crkva službeno nešto kaže o tome. Odlučila sam otići na jedno župno hodočašće najesen, uvjerena da je tada puno manja gužva.
I onda se dogodio onaj četvrtak 19. rujna 2024. – dan kada je Vatikan izrekao svoj „nihil obstat“ za Međugorje. Atmosfera u redakciji bila je radno-užurbana – prvo uzbuđenje i napetost, a onda dijelom i euforija – sav je taj entuzijazam, htjela – ne htjela, prešao i na mene. A ja sam nedugo nakon toga trebala ići u Međugorje.
E sad, shvatila sam nekako da neće tamo biti baš malo ljudi, pogotovo zbog te vatikanske odluke. Ali sam se ipak nadala da neće biti prevelika gužva… I tako sam s majkom krenula na hodočašće u Međugorje koje je organizirala župa.
Prvi dojmovi
Prvoga dana u Međugorju – a doputovali smo točno u minutu na vrijeme, usprkos tome što je jedan mlađi putnik na početku putovanja trčao po osobnu koju je zaboravio i što je na autocesti bila velika prometna nesreća – čim smo došli spremili smo se i otišli na misu.
Iskreno, očekivala sam više govora o ukazanjima, očekivala sam nekakav entuzijazam zbog statusa „nihil obstat“ – ali dok sam prvi put šetala međugorskim cestama na putu do crkve, jedino što sam vidjela, a što sam mogla povezati s tim entuzijazmom, bile su vatikanske zastavice koje su sa zastavicama Herceg-Bosne bile ovješene po nekim banderama. Ali, s druge strane, te zastavice su tamo mogle biti godinama…
Došli smo do crkve svetog Jakova. Pričekala sam mamu u crkvi dok se molila krunica i čuvala sam joj mjesto. Ona me pitala hoćemo li se uspjeti naći – to mi je bilo smiješno: pa naravno da će me vidjeti, nije crkva velika.
„Iz svakog plemena i jezika, puka i naroda“
Dojmila me se jednostavnost crkve, a opet – crkva je bila puna, i to ljudi iz svih krajeva svijeta. Prisjetila sam se, sjedeći tamo, kako su čak i crkve u Rimu, i to nedjeljom, poluprazne, a eto mene u nekom hercegovačkom selu u četvrtak poslijepodne, a crkva je puna naroda.
No, tada je uslijedio moj prvi šok. Krunica je završila, a nitko nije upalio svijeće na oltaru. Čudno mi je to bilo, „Pa zar ne bi sada trebala početi misa?“, pomislila sam. Shvatila sam da je misa vani, a ne unutra. Požurila sam van, a kad ono – tisuće ljudi sjedi vani na klupama. Kad sam ih vidjela, zapanjila sam se. Uspjela sam ipak naći neko mjesto tamo negdje iza, ali sam vrlo brzo zaključila da se mama i ja nećemo uspjeti pronaći u toj gužvi.
Međugorska molitva za mir
Klanjanje nakon mise u mnogočemu me podsjetilo na selo Taizé koje sam posjetila prošle godine – jednostavni tekstovi pjesama na različitim jezicima koje pjeva mnoštvo ljudi, ta neka jednostavnost i zajedništvo mnoštva različitih ljudi iz različitih naroda i kultura. Ipak, ono što mi je bilo različito je upravo to što su svi bili katolici. Tada sam shvatila da Međugorje u molitvi spaja ljude iz svih krajeva svijeta i dovodi ih Bogu, neovisno o vjeri u ukazanja ili Gospine poruke.
Sutradan smo išli na brdo Križevac – iskreno, niti me se dojmilo niti sam shvatila zašto je to mjesto toliko važno. Ali, gledajući ono oštro kamenje po kojima dnevno hoda tisuće i tisuće ljudi iz cijeloga svijeta – bilo bosi, bilo sa štakama, bilo staro, bilo mlado – gledajući kako skupine Korejaca i Poljaka mole jedni do drugih, ne mogu reći da sam bila ravnodušna.
Ono oštro kamenje već se izlizalo od svih tih hodočasnika i nisam mogla a da ne pomislim – ako se oštro kamenje tako da izlizati od običnih stopala, kako bi se tek silni ratovi svijeta zaustavili kada bismo se mi ujedinili u molitvi za mir?
Veliko razočaranje
Zaista, koliko ljude može promijeniti neko hodočašće, neko takvo iskustvo? Onoliko koliko ljudi dopuste, toliko ih mijenja. Uzalud se tvrdi kamen izlizao ako nam se srca nisu smekšala.
Naime, navečer smo malo otišle prošetati, kupiti si pokoju stvarčicu. Već duže vrijeme htjela sam si uzeti neku jaknicu, odnosno duksu s patentom, ali da ima neki lijepi print. Pomislila sam da bih tako nešto mogla naći u Međugorju. U jednoj sam suvenirnici u blizini crkve našla duksu s poprilično ružno izveznom slikom crkve svetog Jakova.
Nije mi se baš svidjela, ali, s obzirom na to da nije bilo ničeg boljeg, razmišljala sam da ju možda čak i uzmem. Cijena nije nigdje pisala, tako da sam pitala na blagajni koliko košta.
Duksa je koštala 97 eura. Ne maraka, nego eura. Naravno, nisam ju kupila.
Ali, iako sam izbjegla Scili, nisam izbjegla Haribdi – premda me nisu oderali za tu duksu, oderali su me za baklavu i prstiće. Dvije manje kutije baklava i dva prstića iz jedne pekare u blizini crkve platile smo gotovo dvostruko više nego što smo noć prije platile večeru (s pićem) – za dvije osobe.
To nas je jako povrijedilo – pogotovo jer smo na kraju ispale smotane, jednostavno se nismo snašle u trenutku. A kada smo već platile, bilo je kasno. Da smo bile negdje u Francuskoj, Italiji, Portugalu, rekle bismo – „Ti i ti su nas prevarili jer smo turistkinje koje ne znaju jezik“, ali ovako – prevario nas je naš čovjek, gledajući nas u oči, i nije ga bilo stid.
Međugorski kontrasti
No, bilo pa prošlo – treba moliti za takve ljude. Dakako, nije svugdje bilo tako – bilo je i zaista dragih prodavača, ali ovo je ostavilo gorak okus u ustima. Toliko gorak da smo sutradan, kada smo kupovale nešto hrane za po putu, petput razmislile i izračunale koliko mi to zapravo plaćamo.
Zadnji dan hodočašća započeli smo jutarnjom misom, nakon čega smo išli na Podbrdo. Pošto smo bili smješteni u blizini, išli smo pješice do tamo. Tako sam doživjela još jedan negativni aspekt Međugorja: vozače koji jure i ne čini se da previše paze na hodočasnike, što je dosta nezgodno – osobito jer mjestimično nema pločnika pa se treba hodati po cesti.
Putem smo komentirali i neke kontraste, poput kontrasta velikih hotela i kladionica nasuprot ruševnih kućica u kojima žive ljudi, pa onda duhovnosti mjesta nasuprot nekolicine kladionica…
Iskreno, ne vidim problem u gradnji hotela – zbog broja hodočasnika su zaista potrebni. Svejedno mi nije shvatljivo kako nije problem izgraditi takve zgrade, a problem je izgraditi pločnik, što je izuzetno važno za sigurnost hodočasnika, ali i ljudi koji tamo žive. Da ne govorim koliku tugu i razočaranje izazivaju prizori straćara na putu prema Podbrdu u kojima je jasno vidljivo da žive ljudi…
U Međugorje ljudi dolaze po snagu za nošenje svoga križa
No, ono što me se jako dojmilo toga dana na Podbrdu je da su ljudi molili ne samo pred kipom Gospe na Podbrdu, nego su čekali u redu pred raspelom da poljube križ, da se pomole pred njim. Čekali su u velikom redu.
Dojmilo me se to i u propovijedima koje sam prethodnih dana čula u Međugorju – poticaj da ne idemo za čudima, nego da si posvijestimo da se čudo događa na svakoj misi. Dojmilo me se i čašćenje križa u petak navačer. U onom golemom kamenu što su ga mladići iz Cenacola donijeli gotovo na sam vrh brda Križevca vidjela sam ono što sam uočila i kod drugih međugorskih hodočasnika – spremnost da nose svoj križ, koliko god on težak bio.
„Shvatila sam da je Međugorje duhovno središte Europe“
Ali, tu nije bio samo križ – bila je to i radost Uskrsa prikazana na križu svetog Damjana koji prikazuje Krista uskrsloga, kao i natpis „surrexit“ na ambonu vanjskog bogoslužnog prostora.
Godinama sam odbijala ići u Međugorje zbog skeptičnosti – bojala sam se da su ukazanja lažna. No, kada sam došla, nisam ih uopće doživjela kao središte cijele te međugorske duhovnosti. Shvatila sam da je Međugorje duhovno središte Europe – a možda čak i šire, mjesto gdje ljudi dolaze umrijeti sebi da bi živjeli u Kristu kao novi ljudi. Da bi bili nanovo rođeni.
Ta misao pratila me tijekom povratka kući, kao i nada da ću se jednom ponovno vratiti u Međugorje.
Izvor: vecernji.ba
