Moj rimski subrat Joji Krišna dolazi iz južne Indije. Vedra, duboka i jednostavno draga osoba. Joji je dobio ime jer se rodio na dan kada hinduisti slave dan rođenja boga Krišne. Kad je imao godinu dana, otac mu je umro od čira na dvanaestercu: inače, kaže Joji, otac nije želio opterećivati obitelj sa svojim problemima te je iznenada umro.
Majka je pala u depresiju, jer su ona i četvorica sinova živjeli od očeve plaće, dok je ona bila doma s djecom. Stanje joj se pogoršalo te se ozbiljno razboljela – tuberkuloza – i završila u bolnici. Ondje je provela nekoliko mjeseci u vrlo teškom stanju; ipak, netko joj je natuknuo da se moli (tamo nekom Isusu); ona je to učinila i čudesno ozdravila. Poslije je sinovima prepričavala da je za tog vremena žarkih molitava osjećala Kristovu prisutnost s njom. Kad je došla kući, stanje je ostalo nepromijenjeno i ona je ponovno pala u depresiju. Odlučila se ubiti i to zajedno sa svoja četiri sina. I dok su kretali prema mostu s kojeg je željela skočiti i povući sa sobom svoje sinove (jer je mislila da nema budućnosti za njih), putem sretne jednu ženu i, razgovarajući s njom, odluči dati životu novu priliku. U to vrijeme je u njihovo selo (4000 duša) na službu došao policajac – tada jedini katolik u selu: čovjek iskrene vjere i molitve.
Čuo je za njihovu obitelj i došao ih posjetiti. Prenio im je da je u molitvi vidio Božju ruku kako se nadvija nad njihovu kuću i obitelj. Počeli su se povremeno susretati i moliti tom tajanstvenom Isusu. Odjednom su stvari krenule na bolje i ona je dobila muževljev posao, dok su sinovi krenuli u školu. Odlučila je (zajedno s četiri sina) prijeći na kršćansku katoličku vjeru. Najbliža župa je 30 km udaljena, ali to ih nije priječilo pohađati sv. Misu.
No tu nastaju problemi s njihovom hinduističkom sredinom (kojoj i danas po društvenom tradiciji pripadaju). Kako je njihova familija svećeničke kaste, ovaj preokret ka kršćanstvu im je bio nezamisliv: počeli su izolirati Jojijevu obitelj, u školi su djeca doživljavala makinacije, ali njihova mama, čvrsto ukorijenjena u vjeri, nije odustajala i na sve je načine (šaljući kolače i sl. rodbini za razne njihove fešte) nastojala ponovno pridobiti naklonost familije. To je i uspjela. U to vrijeme je za njih čuo i jedan isusovac (preko župnika) i u molitvi doživljavao da je njegova misija doći u to selo i živjeti s Jojijevom obitelji.
Uvjerivši se u autentičnost njegovog poziva, Provincijal mu je to dopustio i taj 70-ogodišnjak se doseli u Jojijevu kuću, k jedinoj kršćanskoj obitelji u selu. Proveo je dvije godine s njima, zajedno su rasli u vjeri, broj kršćanskih obitelji se popeo na pet, sve zahvaljujući njihovom svjedočanstvu ljubavi.
Došla su još tri isusovca, osnovali ondje školu i još uvijek ondje mole i rade. (Meni osobno) najljepši dio je što je Joji potaknut primjerom tih isusovaca i sam stupio u “Ignacijev” red: vedar, dubok i drag, a kad treba i kričan prema ponekad manjku razlučivanja u našem (isusovačkom) postupanju. Danas za večerom, nakon što je dao zadnji ispit u svojoj prvoj godini u Rimu, kaže mi da je veliko prokletstvo u njegovom selu kada se netko ne oženi; tako da njegovi suseljani misle da je on privremeno na studiju, ali da će se kasnije oženiti. Bit će zanimljivo vidjeti njihovo iznenađenje, kad shvate da je Jojijev brak druge prirode i da upućuje na onu Ljubav koja je ispunjenje i svakog zemaljskog braka. Bog s vama! Hrvoje Mravak SJ
