U tijeku Domovinskog rata moju skromnu obiteljsku kuću u Zadru na blagdan Sv. Stjepana raketirali su neprijateljski avioni. Kuća je ostala bez krova i uništene su dvije sobe. U kući je te noć bio pokojni suprug jer sam ja sa bolesnim djetetom bila u bolnici na Rebru u Zagrebu.
Svaku kuću koja je pogođena granatom ili nekim drugim projektilom trebalo je prijaviti uredu za obnovu. To je i učinjeno. Svi oko nas su dobili odštetu a mi - ništa. Čak nisu došli niti utvrditi nastalu štetu. I tako su prolazile godine, a suprug je u međuvremenu umro (39 godina, od infarkta).
Kuća sve više propadala, puna vlage....
Jednog dana odem u ured za obnovu, sve ispričam. Oni se brane na razne načine kako je došlo do greške. Komisija se rasformirala jer je već rat i završio. No bila sam uporna. Oformili su novu komisiju, došli na uviđaj i opet ništa. I tako ja čekam još par godina.
Inače živim u župi Sv. Josipa na Plovaniji u Zadru. Idem redovito na svetu misu i moram reći da sam i aktivna u župi.
Obnavljala se župna crkva, tj. crkva Sv. Josipa. Svećenik je zamolio za pomoć. Svi su se župljani uključili. Željela sam i ja dati...ali nemam nego 300 kn, a treba živjeti do plaće još pola mjeseca. Plaćati autobusnu kartu do posla.
Bio je petak. Došla sam doma s posla. Sin je već postao školarac, bio je u školi...
Kroz glavu su mi odzvanjale župnikove riječi za pomoć. Silno želim...ali...moram djetetu dati jesti.
I onda sjetim se kako je moja majka (sad pokojna) učila nas, moju braću i sestre da se moramo moliti sv. Josipu za sretnu i blaženu smrt i za prividnost. Jer On je obiteljski čovjek i proviđa.
Molila sam se ja stalno za sretnu i blaženu smrt....ali za ovo drugo i ne.
I onda, odjednom, prođe mi kroz glavu kako bih Ga sad mogla zamoliti. I tako, počnem ja naglas razgovarati sa sv. Josipom i kažem mu:
'Sveti moj Josipe ti znaš da mi je kuća uništena, da je puna vlage, da moji papiri za obnovu stoje negdje u nekoj ladici. Obnavlja se Tvoja crkva, imam toliku želju pomoći. Imam 300 kn. Koliko da dam u crkvu, a koliko da ostavim za hranu radi djeteta? Tebi 100 kn a nama 200 kn? A...ne...ne.....mislim da sam sebična.
Dragi sv. Josipe evo za izgradnju tvoje crkve dajem 200 kn a djetetu i meni 100 kn. Ali, molim te dragi sv. Josipe da nešto učiniš da dobijem ta sredstva za obnovu koja mi pripadaju. Promiješaj u uredu po tim ladicama, tko zna di su moji papiri dospjeli. Drmni te službenike da se uhvate posla.......'
I tek što sam zamolila sv. Josipa, zazvoni telefon. Vidim nepoznat broj i javim se. S druge strane neki grubi muški glas pita je li to stan Miljenke Sarić. 'Da', rekoh.... Bila sam uplašena... Možda mi javlja da mi se djetetu nešto desilo. Počela sam zamuckivati... 'Molim vas što je?' pitam uplašeno. A on će mi: 'Gospođo, dođite obavezno u ponedjeljak u ured za obnovu da vam isplatimo novac koji vam pripada za popravak vaše kuće.'
Zahvalila sam ljubazno. Ali nakon toga uhvatio me plač, jedva sam došla k sebi.
Zahvaljivala sam sv. Josipu jer znam da je to Njegovo djelo, da je učinio čudo.
Samo da još napomenem da u mjestu u kojem sam živjela kao djevojka bila je crkva Sv. Josipa. Kad sam se udala došla sam u župu Sv. Josipa. Pokojni suprug zvao se Josip.
Svugdje me prati. Molim Mu se i zahvaljujem na baš svemu što čini za moju malu obitelj.
Sveti Josipe hvala ti na tvojoj milosti i ljubavi.
Autor: Miljenka Prenđa Saric
