“Rodom sam iz Banje Luke, a trenutačno živim u Vrapču u Župi svete Barbare. Promatrajući ovo misno slavlje u prepunom Josipovu svetištu, nekako si zamišljam da je i mons. Marijan Radanović zadovoljan promatrajući nas ovako okupljene u zajedničkoj molitvi sa svetim Josipom. Mons. Marijana Radanovića upoznala sam još davne 2011. Bio je lipanj. U to je vrijeme moj brat Alojz imao veliku nezgodu zbog koje je završio u bolnici u Rijeci. Prilikom pada zadobio je frakturu lubanje i oštećenje mozga te je bio u životnoj opasnosti. S obzirom na to da sam mu odlazila u posjet, često sam bila na relaciji Zagreb – Rijeka. Tijekom jedne vožnje prema Rijeci, dok sam molila za bratovo ozdravljenje jer mu je tada prijetila smrt, uočila sam natpis ‘Svetište svetog Josipa’. Pomislih tada da bi bilo dobro potražiti to svetište i u njemu se pomoliti za bratovo zdravlje. Uspjela sam pronaći Josipovo svetište. U svetište smo naposljetku drugi brat, sestra i ja stigli u popodnevno vrijeme, nakon što smo posjetili bolesnog brata u riječkoj bolnici. Vrata župne kuće bila su otvorena. Ušli smo u župnu kuću, u kojoj je vladala tišina, i ugledali smo neku figuricu, onako s desne strane ulaza, kako sjedi pored malog stolića. Pomislila sam da je to voštana figura svećenika koji mirno i spokojno drži krunicu u ruci. Stvarno sam bila uvjerena da se radi o voštanoj figuri. U želji da se susretnem sa svećenikom ili nekom osobom, povičem: ‘Hvaljen Isus i Marija!’ A tada taj svećenik, koji očito nije bio voštana figura, odgovori: ‘Uvijeke! Izvolite.’
Ostala sam iznenađena. Lice tog svećenika, njegova blagost, njegov pogled, sve mi je bilo tako sveto. Najprije sam primijetila to blago lice mons. Marijana, a zatim i istrošenu svećeničku reverendu. Taj susret vjerojatno nikad neću zaboraviti. Kazala sam mu da bih se htjela pomoliti svetom Josipu za ozdravljenje brata Alojza. Čula sam da Josip uvijek pomaže. Taj svećenik, svetačkog izgleda, mirno mi je odgovorio da može, dodavši kako će uskoro početi pobožnost.
Ispripovjedila sam mons. Marijanu svoju muku, teško stanje svoga brata. On je odgovorio: ‘Dobro, sada ćemo ići zajedno do crkve. Znate, ja sam vam malo stariji, malo slabije vidim i više ne mogu svakodnevno moliti brevijar. Zbog toga svaki dan prebirem zrnca krunice. Možemo poći zajedno ako ćete me otpratiti do svetišta, tada ćemo zajedno moliti za zdravlje vašeg brata.’
Krenuli iz župnog ureda prema crkvi, za koju tada još nisam znala da je to Nacionalno svetište svetog Josipa, monsinjor Marijan Radanović i ja. Sjećam se da je imao štap u jednoj ruci. Njegovi koraci su bili toliko kratki, toliko usporeni, pa smo relativno dugo zajedno hodali od župne kuće do crkve, odnosno svetišta. Sestra i brat, koji su to promatrali sa strane, kasnije su mi rekli da sam uz tog svećenika izgledala kao da sam u sedmom nebu. Pitali su se što se sa mnom dogodilo. Osjećala sam neko posebno raspoloženje uz čovjeka krhka tijela, ali snažnog duha koji je ulijevao neku posebnu sigurnost i snagu. To oduševljenje monsinjorom Marijanom i dan danas snažno živi u meni.
Kad smo došli u crkvu, zajedno smo se pomolili. Molitva je bila uslišana. Moj brat Alojz je živ i zdrav. Prošle je godine proslavio sedamdeset i treći rođendan. Od tada pa do danas svako jutro molim za zagovor monsinjora Marijana Radanovića.
Prije deset godina, dakle 2015. godine, pokrenula sam hodočašće, pješice od Zagreba do Karlovca. Točnije, hodočasti se od župne crkve svete Barbare u Gornjem Vrapču do Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Na tom prvom hodočašću bilo nas je devet hodočasnika pješaka. Krenuli smo nadobudno, pješačeći cijelu noć u jednom komadu, prošli smo više od 60 kilometra uz neke male pauze. Nakon tog prvog hodočašća organizirali smo slična hodočašća dva puta godišnje, u ožujku i lipnju, ali po dva dana. Prenoćili smo u pastoralnom centru u Jastrebarskom te drugi dan stigli do Karlovcu. Tako smo hodali dva puta godišnje do pandemije koronavirusom. Bilo je to dosta zahtjevno hodočašće. Netko se tada prisjetio, kako bi bilo bolje autobusima doći do Krašića te onda iz Krašića, odnosno od bl. Stepinca, pješačiti do svetog Josipa u Karlovac. Krenuli smo.
Broj hodočasnika je svake godine rastao. Za ovogodišnje hodočašće, koje će se održati 15. ožujka, već imamo prijavljeno preko četiristo hodočasnika pješaka. Okupit ćemo se u Krašiću u 6:45 sati i krenuti prema Karlovcu, gdje planiramo doći nešto prije 17 sati. Putem ćemo moliti križni put i druge molitve. Volonteri i redari, koji sa mnom organiziraju navedeno hodočašće, zaključili su da više nećemo primati prijave zbog organizacije. Međutim, ja znam da bi još mnogi htjeli sudjelovati u ovom hodočašću.
Hvala dragom Bogu za ovo svetište, svetom Josipu i zagovoru, u svojoj ću vjerničkoj slobodi kazati, sluge Božjeg mons. Marijana Radanovića. Naposljetku treba naglasiti da sve hodočasnike, koje iz Zagreba vodim svetom Josipu, u jednom trenutku odvedem i do posljednjeg zemnog počivališta Marijana Radanovića. Ondje molimo za njegov zagovor i za pokoj njegove svećeničke duše.”
