Oko nas je mnoštvo briga i teškoća. Ovdje sada ne mislim samo na skorašnje tragične događaje u Europi. Veća uništavanja od toga čini sotona, koristeći od zloga opsjednute ljude za to. Tome nije uzrok ateizam, već zli dusi se rađaju uglavnom iz ravnodušnosti prema Bogu. Tu se stvara ona praznina gdje se uvlači zlo. Najveće uništavanje je onih 4000 izvršenih abortusa dnevno kod nas u Europi, a u svijetu se svaki dan izvrši 130 000 abortusa. I to mi liječnici činimo. Baš smo kao opsjednuti iz Gerase. Može li se upravljati s takvim zlim dusima? Da, može. Sjetimo se Isusa kada su Ga zaklinjali da ih pošalje u krdo od 2000 svinja, a oni izađoše i uđoše u svinje, i krdo se podavilo u vodi. Tada je učenicima rekao: za ovo je molitva malo, treba i postiti. To su i ovdje u Međugorju riječi, koje Djevica Marija, preko vidjelaca upućuje nama. U svima nama je mogućnost doživljavanja svakodnevnog misticizma, kada čujemo, prepoznajemo duboko u nama živog Krista i Djevicu Mariju, naravno kada duboko molimo i postimo. To je stvarnost. Veoma je važno, da naša duhovna iskustva ne govore ništa novo u odnosu na Evanđelje i Katekizam. Pomoću križa točno možemo procijeniti odakle nam dolazi taj nutarnji glas, da li od Isusa ili od nekog drugog. Svi mi možemo biti na putu zla i postati opsjednuti iz Gerase. I ja sam tako prošao, slobodnom voljom sam napustio vjeru svog djetinjstva i tako sam izgubio duševnu stabilnost i postao izgubljenim sinom. Savjetovao sam učiniti abortus, dodavši tome i grijeh preljuba, tako sam postao savjetodavac za ubojstvo vlastitog djeteta. Postao sam loš liječnik, živio sam kao loš otac i muž.
Moj prvi veliki zaokret je bio u 16 godini života. Onda sam upoznao svoju suprugu, koja je i sada sa mnom. No, kao mladi ljudi obično, tjelesnosti smo dali prednost ispred duhovnosti. Znali smo da to nije ispravno, ali osjećaji su nas nosili, više nismo slušali Isusa. Kao toliko mladih, napustili smo crkvu, svakodnevnu molitvu. I ovako su godine lijepo prolazile, dolazila su djeca, sve se činilo da je u redu. Bio sam kao sportaš koji je bio dobar u jednom trenutku, ali sportaš koji je propuštao treninge: molitvu i ispovijed. I kada je došlo takmičenje - životne borbe, ispao sam iz igre. I ja sam izgubio i pobijedila me sotona. U dobi od 32 godine zlo me je obuzelo, počeo sam ignorirati obitelj, sakrament braka, dolazila su česte zabave, alkohol, uobraženost, sebičnost liječnika, i kako sam već rekao, pomogao sam ubojstvo abortusom, svoga djeteta iz svoje krive veze. Padao sam sve dublje i dublje ostavio sam svoju ženu, djecu, odselio sam od kuće. Kristov tihi glas, glas savjesti, samo je treperio u meni. Osjećao sam se vrlo loše u onom svinjcu koji sam nam sam napravio od svoga života.
Htio sam krenuti i vratiti se u Očevu kuću. Nakon puno pokušaja sam uspio. Oprost sam dobio 7x77puta i napokon sam pao na koljena i mogao sam izreći Gospodine Isuse smiluj mi se, draga Djevice Marijo, pomozi mi. Treba samo toliko, ali toliko treba. I dobio sam. Prošlo je puno vremena. Već sam imao 42 godine. Prije 6 godina kada sam ovdje govorio svjedočio sam o tome kako me je Gospodin Isus izvukao iz najdublje dubine. Sve to sam dobio kroz jedno mistično iskustvo 1998 godine. Moleći ispred jednog velikog križa vidio sam Gospodina kako mi je klimnuo sa križa i reče, kao preljubnici: „idi i ne griješi više“. To je bio moj put u Damask, i moj život je postao potpuno osvijetljen. Naš brak se preporodio,vratila se ljubav koja sada već nikada ne prestaje, jer nas dvoje smo u trojstvu s Isusom. Rodilo nam se još dvoje djece, iako smo već imali 47 godina. Postao sam uspješan i kreativan liječnik, svi moji izumi, sve moje nove ideje rođene su moleći krunicu. Godine 1998., operirajući djevojčicu s teškom ozljedom mozga i moleći tijekom operacije, dobio sam ideju, od koje je nastala nova metoda. Metoda je doživjela i međunarodne uspjehe, djeca s povredama mozga ozdravljala su mnogo bolje. Nakon toga su mi dolazile moje inovacije u moždanoj vaskularnoj kirurgiji. U tim slučajevima lakše je govoriti o nevjerojatnoj moći krunice, videći mnoštvo tjelesnih i duševnih ozdravljenja od raznih bolesti, od alkoholizma, od ovisnosti droge i od učinjenih grijeha protiv braka, obitelji i protiv bližnjeg. I sa mnom se to dogodilo. Sasvim je drugo kada te kao duboko religioznog čovjeka dosegne sudbonosni udarac i patnja. Uvijek sam se divio Nick Vujičiću iz Australije, koji je rođen bez ruku i nogu i u svijetu svjedoči o Božjoj ljubavi. Mislio sam da je to divno, ali ne bih se mijenjao s njim. Ali onda je došao trenutak u mom životu prije dvije i pol godine, kada bih se mijenjao s njim. Ali Bog mi je pomogao i tada. Sada bih vam govorio o tome. To je teže. U vrlo neobičnoj i tragičnoj nesreći, izgubio sam 10 godišnjeg sina, koji je kod prethodnog mog svjedočanstva sjedio tu pored mene i tada je imao samo 5 godina. Bio je dječak koji rado moli, ministrira i veoma lijepo je doživljavao svoju dječju vjeru u Boga. Pohađao je školu, bavio se sportom, folklorom, redovno je učio, kao i druga djeca ponekad je bio nestašan i ništa nije upućivalo na to da se ponovo pojavila njegova ranija blaga bolest epilepsije. Ja sam ga našao, zimi u našem vrtnom bazenu, udavljenog u 20 cm vode i to na njegov 10-i rođendan, na blagdan Svijećnice. Jednosatna očajna reanimacija je bila neuspješna. Činilo mi se da čujem smijeh đavla kad sam vidio male bijele ruke koje su virile iz prljave hladne vode. Isus Krist ni u najvećoj nevolji ne ostavlja. Nakon neuspješne reanimacije nad našim malim umrlim, molili smo krunicu, „zahvaljujući da je do sada mogao biti s nama.“ Međutim, to je bila samo molitva intelekta i volje. A treća stabilna noga - emocija je nedostajala. Znali smo, supruga i ja, da ne treba Boga smatrati odgovornim. Ipak, pokušao sam, vršeći reanimaciju, na glas reći: “Bože daj da sada ti budeš mali Lazar ili dječak iz Naima“. Ali shvatio sam nakon nekog vremena da to ne ide baš tako. Bog je stvorio i neizmjerna ograničenja, posebice dopuštajući dječju smrt. I zato je ta bol strašna nama ljudima. Isusovo obećanje je sigurno da će djeca odmah do Njega stići, jer oni su nevini i dolaze u vječnu sreću, koja se ne može mjeriti zemaljskim radostima. Gospodin, gledajući moje stanje, pomogao mi je s prekrasnim darom. Jednom za vrijeme klanjanja u Budimpeštanskoj bazilici, u Presvetom Oltarskom Sakramentu ugledao sam Isusa s mojim malim sinom. Isus, kojega sam vidio kao živo lice s Torinskog platna, zagrlio je oko ramena mog sina, a ja sam čuo Marcikine riječi: „Tata dobro vidiš“. I prije sam već bio čuo glas, kada sam sa kremiranja nosio malu urnu, prazne duše sam stajao na ulici, a sin mi je doviknuo s druge strane: „Tata smiri se, jer ja sam pao u Isusovo naručje, a ne u bazen.“ Unatoč svemu tome, kao otac, kao liječnik mjesecima sam se osjećao izgubljenim. Jednom sam igrao tenis s mojim velikim sinom i ugledao sam jednog dječaka, koji je bio sličan mom malom sinu, s kojim sam isto puno igrao tenis. Ponovo sam svoju vjeru osjetio samo na razini uma i volje, bez duhovnosti, emocionalno nisam bio s Isusom. Takvo kršćanstvo je veoma teško i ne može predati radost uskrsnuća. Duboko sam molio, postio. Isus me opomenuo: „Zar ne znaš da je sa mnom?“ Tolika ljubav je bila u njegovom glasu, ljubav koju nikada nisam osjetio. Ovo je stvarnost, ovo je doživljaj svakodnevne mistike. Moramo sići u svoje najdublje dubine, a za to treba molitva, post, ispovijed, pričest, čitanje Evanđelja, kako to Djevica Marija poručuje ovdje u Međugorju. U međuvremenu moramo izdržati loše misli, nemojmo bježati na površinu. Moramo se frontalno sudariti sami sa sobom. Shvatio sam da pričamo o svojoj vjeri, ali ne možemo ići putem na kojemu bi se istinski živjeli s Bogom. Mi uvijek želimo zadržati vlast i Kristovu pomoć tražimo za ostvarenje toga. Mi kažemo: „Neka bude volja tvoja“, ali tako, da naša volja ipak bude na prvom mjestu. Ogromna opasnost je vjerska oholost, koja nas lako obuzima. Ne želim više samo koristiti Isusa, želim bit s Njim, živjeti u Njemu. Mi se ne rastavljamo od naših voljenih koji su umrli, jer mi smo u Kristu uvijek s njima, treba da su stalno u našem životu. Stalno prisjećanje na njihovo ime puno pomaže. Kao Isusovu molitvu možemo naučiti: Gospodine Isuse, smiluj se meni grešnom čovjeku. Kako apostol Pavao kaže neprestano trebamo moliti i sve će biti u našu korist, čak i gubitak svoje djece. Živimo u radosti uskrsnuća, to zračimo. S Isusom i Djevicom Marijom možemo promijeniti svijet.
