Želim posvjedočiti kako je Bog uvijek uz nas, čak i kada ga u nekome trenutku ne osjećamo. Nakon što sam upisala fakultet i preselila se u novi veliki grad, imala sam problema s pronalaskom novih prijatelja i prilagodbom na novu sredinu. Jedno sam vrijeme bila jako usamljena, a „prijatelji“ kojima sam se okružila ubrzo su pokazali kako to nisu.
Na fakultetu mi nije išlo tako dobro kako sam mislila te sam poželjela odustati. Gotovo sam stalno razmišljala o odustajanju od svega, jednostavno nisam imala snage, zaboravila sam zašto sam upisala fakultet koji sam htjela i nisam bila sigurna je li on za mene. Međutim, u svakome teškom trenutku Bog je bio uz mene.
Čak i u najmanjim sitnicama. Kad sam prolazila kroz najteže kušnje, razočarenja i tugu, osjetila sam kao da neko veliko uho neprestano osluškuje sve što imam reći. I kad sam mislila da sam potpuno sama, nisam to bila, jer je Bog uvijek bio uz mene. Kad sam se požalila Bogu da sam usamljena i zamolila ga za pomoć, nakon nekoliko minuta nazvala me prijateljica iz osnovne škole s kojom se dugo nisam čula.
Slična situacija dogodila mi se nekoliko puta. Samo par minuta nakon što bih se pomolila Bogu i predala svoj život njemu, nije prošlo ni pet minuta i nazvali bi me neki stari poznanici, koji me nikada prije nisu zvali, da se s njima vidim. Kad mi je bilo najteže, molila sam: „Bože, neka bude kako je volja tvoja, ti ćeš učiniti baš onako kako je za mene najbolje.“ Nakon što bih to rekla Bogu, osjetila bih neopisiv mir koji bi me potpuno preplavio. Nakon toga bi sve bilo bolje. Često bih dobila znak da me Bog zaista sluša, čuje i brine se za mene.
Mislim kako svi imamo neke znakove toga barem jednom u životu, mala čuda, neki to zovu i „slučajnostima“. Trebamo ih biti spremni prepoznati. Prije jednoga susreta mladih zamolila sam Boga da upoznam barem jednu dobru prijateljicu. To se i dogodilo. Upoznala sam mnogo dobrih mladih ljudi, ali sam stekla i jednu posebnu, jako dobru prijateljicu s kojom se družim već četiri godine. Na faksu mi je krenulo sve bolje i bolje.
Želim svima poručiti da se ne boje, Bog je uvijek uz nas, kada smo usamljeni, kada se bojimo svoje budućnosti, kada smo na kušnjama, kada nam je teško. Upravo tada trebamo sve predati u Božje ruke, jer baš onda Bog najviše osluškuje. Ponekad ćemo morati biti strpljivi, uporni u molitvi i predanju Bogu, ali on nas sve ljubi onakve kakvi jesmo. I sigurno će doći!
Svjedočanstvo je preuzeto sa duhos.com
