Moji su problemi počeli kad me tata kao šestogodišnjakinju jako udario po glavi. Tada sam potpuno oslijepila na tri godine; to je bila moja prva sljepoća, a potpuno sam slijepa bila ukupno tri puta. Progledala sam u devetoj godini nakon operacije u njemačkom gradu Essenu, ali sam većinu života vidjela kao u gustoj magli, čemu je doprinijelo i to što su mi prije devet godina zbog tumora izvadili desno oko.
Kako sam živjela?
Pohađala sam školu za slabovidne, Vinko Bek u Zagrebu, završila osnovnu i srednju školu te radila kao telefonistica na telefonskoj centrali u Zagrebu. Udala sam se i rodila djecu, ali cijeli sam svoj život bila slabovidna, nisam vidjela ni vlastitu djecu. Pitate se kako sam živjela? Pa, najsigurnije sam se osjećala i najsretnija sam bila u svome prostoru, kod kuće. Bojala sam se ići bilo kamo, da ne bih nešto srušila, nekoga gurnula. Zbog toga sam bila žalosna i potištena. Na svetu bih misu pošla rijetko, jer je moja vjera bila relativno slaba, a i bila sam ovisna o drugima, koji su me morali voditi. Ponekad su me vodila djeca, ali ostali su to izbjegavali. Izbjegavali su me zbog moje slabovidnosti; osjećala sam se kao da imam kugu, a ne slabovidnost. Zato sam patila od kompleksa manje vrijednosti; i zato me bilo sram moliti da me netko nekamo povede... Živjela sam stoga kao u kućnom pritvoru.
Vratio mi se vid!
U rujnu 2011. prijatelji iz sela pozvali su me na svetu misu za ozdravljenje obiteljskog stabla koju je slavio fra Smiljan Kožul. „Želim ići, ali zbog svog slabog vida...“, pokušala sam im objasniti, no oni su mi na to odmah rekli da će me oni voditi, te su me još jednom upitali želim li ići. Kratko sam im odgovorila da želim; bila sam sretna što ću malo izaći iz kuće i otići nekamo na svetu misu, jer mi je oduvijek bilo lijepo u crkvi. Ništa nisam očekivala.
Kad je fra Smiljan počeo moliti za ozdravljenje očiju i glave, počele su mi nekontrolirano teći suze. Nakon toga pojavila se jaka svjetlost, a onda sam vidjela svećenika i ljude oko sebe, što nisam mogla još od ranog djetinjstva! Tada mi se vratio vid.
Svi su bili zaprepašteni. Oni koji su me znali otprije, nisu mogli vjerovati. Djeca su me nakon moga ozdravljenja naučila čitati; sad sama čitam Sveto pismo! Uključila sam se u molitvenu zajednicu, upoznala Isusa, i otada sam redovita na duhovnim seminarima i hodočašćima – hvalim i slavim Gospodina; napokon živim!
Plodovi milosti
Taj je događaj obratio mog muža: počeo je pohađati svetu misu, prestao je psovati, prestao je pušiti – život nam se u potpunosti promijenio na bolje; djeca su počela češće ići u crkvu i ministrirati, s vremenom smo uveli obiteljsku molitvu...
Nadalje, u crkvu su krenule obje moje sestre i brat; po mom se svjedočanstvu mnogo ljudi obratilo. (Prije sam se bojala svjedočiti, bojala sam se izići pred ljude, ali prijateljica koja vodi hodočašća, uvijek me poticala, govoreći mi da moram svjedočiti; i, uistinu, primjećujem kako su ljudi oduševljeni mojim iskustvom, vidim koliko im to znači.) Također, sa sobom na hodočašća i seminare 'povukla' sam mnoge svoje prijatelje; dosad sam u vjeru uvela oko 50 ljudi, a vidim da ti ljudi zovu druge, te se taj krug neprekidno širi. Zbog toga sam silno sretna i slavim Gospodina. Nastavila sam ići na seminare fra Ive Pavića, i Kristofora, i na njima sam primila još mnogo milosti: nemam više kompleksa manje vrijednosti, dobila sam mir, dobila sam radost. Cijeli sam život bila zatvorena i jadna, a sad sam dobila takvu radost, osjećam se kao da mogu letjeti; osmjeh mi ne silazi s lica. Ali i dalje imam potrebu za duhovnim seminarima, jer oni mi uvijek obnove snagu i radost.
Svaka mi molitva bude uslišana
Molila sam da moj muž prestane pušiti – prestao je; molila sam da krene u crkvu – krenuo je (prije sam mislila da trebam promijeniti svog supruga, ali kad sam se ja promijenila, sve je sjelo na svoje mjesto...). Nadalje, mojoj je djeci, koja su teško učila, sve naglo krenulo kad smo uveli zajedničku molitvu.
Ujutro, kad se djeca probude, molimo zaštitnu molitvu, U ime Isusovo u 15 sati molimo Krunicu Božanskom milosrđu a navečer Gospinu krunicu. U molitvi dnevno provedem dva i pol sata. Što više molim, to sam sretnija! To se ne može opisati riječima! Jednostavno, Isusu predajem sve što me muči, i o tome više ne brinem. Predajem Mu svoje brige, i sve se prekrasno posloži, započnem moliti, primjerice, devetnicu, i odjednom osjetim da je dobro.
Htjela bih posvjedočiti i ovo... Prošle sam godine u prosincu trebala poći na operaciju koljena, kako bi mi stavili protezu. Međutim, prije toga sam, u listopadu, pošla u Međugorje, te sam na štakama prošla Brdo ukazanja i Križevac. Nakon toga sam se osjećala dobro. Sada otklečim cijelo klanjanje, bez ikakve boli u koljenu.
Mnogi ljudi vide, ali su slijepi pored zdravih očiju. Sama sam živjela u tami očiju, ali i u tami srca. Nisam poznavala Isusa, nisam poznavala svoju vjeru. To je bila moja dvostruka sljepoća. Ali danas, nakon što sam upoznala Isusa, nakon što sam ga počela slaviti, moj je život tako lijep. I svakim je danom sve ljepši!
