Tri kćeri su već udane pa sam ponosna baka sedmero unučadi. Želim vam ispričati što mi je Bog učinio.“ Sve je počelo u kolovozu 2008. Stalno sam imala povišenu temperaturu, bila sam tako umorna da sam se mogla kretati još samo od dnevne sobe do kuhinje, nakon čega sam se morala dugo odmarati da dođem k sebi. Provela sam i šesnaest dana u bolnici gdje su obavljene mnoge pretrage, ali ništa nije bilo ustanovljeno. Kratkoročno mi je bilo nešto bolje, ali u proljeće 2009. opet je sve krenulo iznova: povišena temperatura, umor i nove brojne pretrage. Jedna kompjutorska tomografija ustanovila je tumor na pankreasu, na gušterači. Bila sam u veliku strahu, budući da 90 posto pacijenata s takvom dijagnozom umire u roku od godinu dana, a mnogi već u roku od tri mjeseca. Tjedan dana bila sam sva žalosna i zabrinuta: kako će se moja obitelj s time suočiti. Onda sam se posve smirila i čak ponovno našla izgubljenu radost. Molila sam Božju pomoć i zaštitu za svoju dragu obitelj. Više se uopće nisam bojala onoga što me čeka. Bog mi je davao veliku snagu da se sa svim time nosim. S punim uvjerenjem i od svega srca mogla sam reći: Bože, neka bude tvoja volja, Isuse, uzdam se u te. Bila sam posve sigurna da će Isus biti sa mnom, da će mi pomoći i da će me nositi ako budem morala primati zračenje ili ako budem imala velike bolove. Mnogi dragi ljudi, moja obitelj, prijatelji i mnogi molitelji bili su uza me. Njima zahvaljujem od srca, a napose velika hvala Majci Božjoj. Ako već moram umrijeti, mislila sam, Bogu mogu reći da sam i na to potpuno spremna. Htjela sam činiti samo njegovu volju. Čeka me njegov mir i njegova slava, i na to sam se spremala s velikom zahvalnošću. No, dragi Bog imao je nešto drugo u planu.
Odgođena pretraga
Na 7. svibnja 2009. ponovno sam otišla na pretrage u bolnicu. Trebalo je obaviti jednu pretragu u kojoj je trebalo progutati cijev za punktiranje tumora, ali do te pretrage nije došlo jer sam tri dana prije toga imala neke druge pretrage kod kojih je došlo do ozljede grla. Liječnik je pretragu zakazao za tjedan dana, kad mi se grlo oporavi. To je trebalo biti 14. svibnja, ali smo moj muž i ja već odavno bili planirali putovanje u Međugorje s polaskom 19. svibnja. Zamolila sam liječnika neka odgodi tu pretragu dok se ne vratimo s dopusta. Rekla sam da idemo na dopust jer se nisam usudila reći da letim u Međugorje. Liječnik mi je objašnjavao koliko je to ozbiljna bolest i kakvi su mi izgledi, i nikako nije savjetovao putovanje, nije ga dopuštao, ali sam ja apsolutno morala u Međugorje. To je bilo moje drugo putovanje u Međugorje. Rekla sam liječniku da mje taj dopust jako bitan, jer ako budem morala dugo ležati u bolnici, sjećanje na taj dopust davat će mi snage. Ako moram umrijeti, barem ću prije toga doživjeti još nešto lijepo zajedno sa svojim mužem. Liječnik me je uvjeravao da neću imati mira, da ću stalno misliti na tumor... Ja sam ga konačno upitala što bi on učinio na mojem mjestu, kao bolesnik a ne kao liječnik. Nakon kratkog razmišljanja rekao je neka onda s obitelji proslavim još i Duhove i neka dođem u bolnicu 3. lipnja.
Snažno sam osjećala Isusovu nazočnost
Moj muž i ja pošli smo dakle s jednom skupinom hodočasnika u Međugorje. U Međugorje smo stigli u noći 20. svibnja. Bilo mi je jako zlo. Po prvi put sam imala i velike bolove. Pitala sam se jesmo li doista donijeli dobru odluku. Putovanje je bilo doista naporno. Svakog sam jutra išla na svetu Misu, a navečer na večernji program. To sam mogla. Za Križevac i Brdo ukazanja nisam imala snage, nisam mogla ići, i to mi je jako nedostajalo. Bila sam ipak jako zahvalna što uopće mogu biti tu. Snažno sam osjećala Isusovu nazočnost, napose za vrijeme pričesti, klanjanja i molitve za iscjeljenje. Svake sam večeri molila Boga da me iscijeli, ali sam u prvom redu mislila na svoju dušu: molila sam za milost da mogu činiti njegovu volju i prihvatiti svoju bolest. Prihvatila ju zapravo već jesam, ali sam molila za snagu da se s njom mogu nositi. Negdje usput molila sam i za iscjeljenje tijela, ali doista usput. Tjelesno izlječenje nije mi bilo najvažnije.
Tumora je nestalo
Nakon što mi je šest dana bilo jako loše, 26. svibnja sam se s mužem polako uspela na Brdo ukazanja. S hodočašća sam se kući vratila osnažena. Dragoga Boga povela sam sa sobom. Kod kuće smo muž i ja s cijelom obitelji još proslavili i blagdan Duhova. Na 2. lipnja naš mi je župnik dao bolesničko pomazanje koje mi je bilo jako važno, a 3. lipnja primljena sam u bolnicu. Bila sam dosta uznemirena, jer to ipak nije mala stvar. Kad je liječnik obavio pretrage – endoskopski ultrazvuk s punktiranjem tumora – nije ga više našao. Vjerovali ili ne, mog tumora više nije bilo! Kad sam se probudila iz narkoze i kad mi je liječnik rekao da nema tumora, da nema ničega, nisam to mogla pojmiti. Mislila sam da možda nije dobro gledao, da ga je previdio. Moj otac je, naime, umro od tumora na gušterači. Zato sam se brinula da liječnik možda nije nešto previdio. Liječnik je obavio još jednu pretragu – kontrastni ultrazvuk – i nije bilo ničega. Više nije bilo tumora. Bila sam opet zdrava, ali mi je trebalo dugo vremena da sve to shvatim. Zahvaljujem našoj dragoj Majci Božjoj i našem dragom milosrdnom Isusu.
