„Zato vam kažem: U molitvi možete zaželjeti, bilo što god. Vjerujte samo, da ćete primiti, i bit će vam.“ (Mk 11,24)
Pretprošle je godine gosp. Lončar organizirao u Puli tjedan vjeronauka. U Istri sam bila na ljetovanju, a budući da je na vjeronauk mogao doći svatko tko želi, sestra i ja smo pošle. Bilo je prelijepo, večer je bila ispunjena ljubavlju, molitvom, pjesmama... Bilo je jednostavno predivno.
Četvrti dan nisam mogla prisustvovati. Peti dan, sestra me nazvala i rekla neka dođem po nju ranije jer mora sa mnom popričati.
„Seko, moraš samo htjeti i moliti za to“
Tu radost u njezinim očima, tu toplinu koja je izbijala iz nje, neću zaboraviti nikada. Sjele smo, i ona mi je pokušala objasniti da je dan prije, na molitvi u sklopu vjeronauka dobila nadnaravni dar Duha Svetoga – govor u jezicima.
U početku sam se malo „uplašila“, jer mi je to bila nepoznanica, ali kako mi je dalje objašnjavala, bila sam sve otvorenija, i slušala sam s kojom mi ljubavlju i radošću to prenosi.
Navalila sam na nju s tisuću pitanja... sve me zanimalo u vezi toga. Bila sam oduševljena! Dar govora u jezicima, moliš Duhom, a ne umom, obraćaš se izravno Bogu, da, IZRAVNO BOGU! Molimo, a da zapravo ne znamo što molimo, ali zna Bog!!! Ono što me najviše zanimalo bilo je – kako to mogu dobiti i ja! Na to moje pitanje, kratko mi je i jasno odgovorila: „Seko, moraš samo htjeti i moliti za to“.
„Znat ćeš“
Polako smo krenule u crkvu, na vjeronauk i molitvu. Cijelim sam putem razmišljala o tome; kakav li je divan osjećaj dobiti taj dar od Duha Svetoga...
Tu sam se večer u crkvi osjećala posebno; srce mi je bilo ispunjeno posebnom toplinom, kao da me Isus grli cijelu večer i prenosi tu svoju ljubav na mene.
Dok je gosp. Lončar molio, zatvorila sam oči i čvrsto vjerovala da ću tu večer dobiti dar govora u jezicima od Duha Svetoga.
U jednom trenutku, postalo mi je jako vruće; mislila sam zaista da je netko u crkvi usred ljeta upalio grijanje. To je trajalo kratko. Nakon molitve, sestra i ja krenule smo kući automobilom. I ona i ja šutjele smo i razmišljale o osjećajima koji su nas preplavili te večeri. Kad smo stigle do njezinog doma, upitala sam ju: „Seko, što ako sam danas dobila taj Božji dar, kako ću to znati? Kako mogu biti sigurna da je to to?“
Mirnim glasom i sa smiješkom na licu, rekla mi je: „Znat ćeš, seko. Kreni pa vidi. Počni s 'aleluja' pa ćeš vidjeti... Laku noć“. Izašla je iz automobila, a ja sam ostala sa svojim mislima...
Aleluja
Dok sam se vozila, imala sam veliki upitnik iznad glave. „Aleluja, Aleluja“, tiho sam razmišljala, „kako je ona to mislila?“ Već je bilo kasno, ceste gotovo potpuno prazne, pa sam samoj sebi rekla: „Idem probati, nitko me neće ni vidjeti ni čuti pa hajde.“
Počela sam s „aleluja“, pa opet „aleluja“, pa opet „aleluja“, i... krenulo je samo od sebe, jednostavno su slogovi izlazili iz mene! Čeljust mi se takoreći ukočila, jezik me bolio koliko sam brzo pričala i to je trajalo i trajalo. Sve je bilo nekako čudno, ali je jednostavno išlo. Došla sam kući, i tu večer samo molila i molila i molila, satima; jednostavno je išlo samo od sebe.
Ako čvrsto molimo i želimo primiti, bit će nam dano.
Od toga dana moj je život ispunjen vjerom, sve ima smisla, shvatila sam bit života. Počela sam čitati Sveto pismo; to je za mene bio potpuno novi svijet. Imam 29 godina, i dotad Bibliju nikad nisam čitala, znala sam izmoliti samo Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu, nisam znala što i kako moliti; kao da sam imala neku blokadu. To mi je bio velik problem. Ali sada jednostavno molim, kako duhom, tako i umom. Prepustila sam svoj život u Božje ruke, jer ZNAM da me on vodi...
Isus mi je ozdravio leđa
Nakon toga, prisustvovala sam MES-u u Karlovcu, na kojemu je tema bila govor u jezicima.
Tog dana u Karlovcu čvrsto sam vjerovala da će me Isus ozdraviti. Jednostavno sam znala da će se te večeri nešto dogoditi. Naime, imala sam velikih problema s kralježnicom, nisam bila u stanju duže vrijeme izdržati fizički napor, jer bih se odmah ukočila i ne bih mogla ništa raditi naredna tri-četiri dana. Ujutro bih sam iz kreveta ustajala s bolovima u leđima. To mi je bila velika muka s obzirom da imam malu djecu i s njima mnogo posla.
Dok je gosp. Lončar molio, u jednom sam trenutku osjetila kako mi se leđa ispravljaju i 'rastežu' – kao da rastem. Svaki je dio kralježnice sjeo na svoje mjesto. Isus mi je popravio leđa! Osjećala sam veliko olakšanje. Znala sam da me Isus dodiruje, da me ozdravlja, da mi uklanja tu bol koja me pratila godinama.
Tako sam neopisivo sretna! Najradije bih to iskustvo i taj osjećaj podijelila s cijelim svijetom. Više nema bolova, ni ujutro, ni navečer, ni kad djetetu mijenjam pelene, ni kad navlačim čarape, ni kada radim bilo što... Nestali su, Isus ih je uzeo! Hvala Ti,
Isuse!
...moraš samo htjeti i moliti za to... Hvala ti, seko, za te riječi...
Slava Isusu!
