U zajednicu sam ušao 1990. jer mi je život bio uništen. Prihvatila me majka Elvira. U njezinim sam očima i riječima pronašao snagu za novi početak. Ostao sam u zajednici i uz pomoć brojnih mladića započeo put vjere koji traje još i danas.
Sjećam se vremena kada sam došao u Međugorje. Bjesnio je rat. Nije bilo hodočasnika, dolazile su samo karitativne skupine s humanitarnom pomoći. Bio sam sretan što mogu živjeti u našoj kući u Međugorju. U kući? Tada još nismo imali kuću. Živjeli smo u šatorima, trebalo je početi od nule, od ničega… Volim taj posao, volim graditi kuće i bio sam sretan u Međugorju, ali nisam vjerovao u Gospina ukazanja. Živio sam kao i u bilo kojoj drugoj kući zajednice Cenacolo. Naša kapelica, mjesto gdje se zajednica okuplja na molitvu, u to vrijeme nije bila posebna zgrada ili prostorija kao u drugim kućama zajednice. Naša je kapelica u to vrijeme bilo Podbrdo. Kuća i kapelica bile su u izgradnji. Svako jutro, kada bi dežurni mladić prolazio kroz sobe i budio nas, čuli smo ovu rečenicu: „Dobro jutro, buđenje… PENJEMO SE!“ To je značilo da se penjemo na Podbrdo moleći krunicu.
Na mjestu prvih ukazanja ostajali smo neko vrijeme na koljenima u tišini, a nakon toga je svatko sjedao u svoju kamenu „fotelju“ na Podbrdu. Čitali smo evanđelje i dijelili pročitanu Riječ. Mislim da je tu
sazrijevala moja vjera: na koljenima, na stijenama, u tišini. Danas mogu reći da vjerujem u Gospin dolazak ovamo zato što sam vidio promjenu mnogih, doista mnogih osoba. Vidio sam obraćenje drugih
koje je malo-pomalo postajalo moje obraćenje. Vidjeti u drugima korijenite promjene, nevjerojatne promjene – te je promijenilo i mene. Susretao sam rastavljene obitelji koje su sebi davale novu priliku i ponovno pokušavale živjeti zajedno, vidio sam svećenike u krizi koji su se svim srcem vraćali Isusu. Vidio sam kako u zajednicu ulaze izgubljeni mladi koji su uz velike žrtve počinjali ispočetka. Susretao
sam mladiće i djevojke koji su drogi, alkoholu i tuzi rekli NE i počinjali živjeti pravi život.
Međugorje za mene nije bilo obraćenje koje se događa u trenutku, u bljesku. Zavojit je to i dug put – put uspinjanja. Gospa je sa mnom, kao i s drugima u zajednici, radila vrlo polagano: dan po dan, korak po korak. Sjećam se „utrkivanja“ na Podbrdo ili na Križevac na ukazanja koja su imali Vicka, Ivan ili Mirjana. Bili smo malobrojni: njihova molitvena skupina, neki župljani i nešto hodočasnika; bio je rat! Penjao sam se gotovo uvijek gunđajući, stalno sam se na nešto žalio i mislio: „Zašto se na kraju dana ispunjena radom i žrtvom još moram penjati i na brdo?“ Na putu su me znali preteći čak i stari bosonogi
ljudi… Smiješili su mi se, a ja sam mislio: „Što je ovima smiješno, kamo idu bosonogi!?“ Vidio sam silnu vjeru, silnu molitvu! Kada se nakon ukazanja silazilo s brda, uvijek sam na licu imao osmijeh, a u
srcu radost. Dok sam se penjao, durio sam se, a vraćao sam se sretan. To si nisam znao objasniti. Prije ulaska u zajednicu, sreću sam tražio u materijalnim stvarima, u stvarima koje su bile izvan mene, i bio sam uvjeren da imati puno novaca znači imati puno sreće. Mislio sam da je sloboda raditi što hoću. Sloboda meni nije značila biti poslušan ocu i majci, nego se zabavljati što je moguće više. I činio
sam to čitavim svojim bićem. Ovdje, u Međugorju, ponovno sam pronašao istinsku sreću, onu sreću koja dolazi iznutra, koju ponekad i ne razumiješ. Sam po sebi i svojevoljno nikada se ne bih rano ujutro penjao na Podbrdo, ali uvijek je netko bio tu tko bi me probudio i rekao: „Dobar dan, buđenje… PENJEMO SE!“ I dandanas, kad silazim s Brda ukazanja, ja sam sretan. „PENJEMO SE!...“ Život je uspon, ali
nismo sami.
Danas više nego ikada želim svjedočiti i reći svom snagom svojom, svom dušom svojom i svim umom svojim: „Ja vjerujem!“ Moj se život promijenio, moj je život uskrsnuo, naučio sam stajati na nogama i hodati jer su me majka Elvira i Gospa naučile klečati. Hvala vam što ste pročitali ove moje retke.
Ako želite više svjedočanstava kliknite OVDJE
