Jedan od njih je i P. Livio Graziano 53 godine iz Italije, koji je početkom listopada ovdje u Međugorju boravio na hodočašću sa svojom zajednicom „Učenici iz Emmausa“ (Discepoli di Emmaus“). Zajednicu je osnovao 2003. godine budući da je i sam bolovao od nekih psihičkih poteškoća i poremećaja u prehrani od kojih se izliječio. Odlučio je s toga pomoći i drugim ljudima pronaći izlazak. Karizma zajednice je zato pomoć i podrška potrebitim osobama: osobama koje pate od anksioznosti, depresije, anoreksije, bulimije i pretilosti – praktično bolestima ovog stoljeća. P. Livio je započeo raditi s njima u savjetovalištima kroz koja su prošle mnogobrojne osobe kojima je pomogao i pomaže na dvostruki način: medicinski pristup liječenju bolesti ali i kristološki pristup u otvaranju Božjoj ljubavi i ljudskim odnosima i sakramentima. Na poseban način obraća pozornost na slušanje svojih pacijenata. Slušanje puno pomaže da ove osobe izađu iz sebe i ponovno pronađu svoje dostojanstvo.
Danas ova zajednica djeluje i umrežena je gotovo u cijeloj Italiji od Sicilije, Napulja, Rima i drugih gradova (19 zajednica samo u pokrajini Campaniji), dok je glavno središte u Avvelinu. Svaka je zajednica prilično samostalna, jer svaka najbolje poznaje situacije i probleme na teritoriju na kojem se nalazi. S obzirom na potrebe terena razvijaju svoje mikro projekte a povezani su i u makro projekte cijele zajednice.
Članovi zajednice su mnogobrojni, susreću se jedanput mjesečno u slavljenju svete Mise, imaju susrete odgovornih, a P. Livio ih redovno obilazi. Svi članovi slijede pastoralni put svojih župa i pomažu svojim župnicima u župnim aktivnostima. Važno je slušanje Riječi, formacija u katekizmu i nauci Crkve i sakramentalni život.
Odnedavno imaju i dvije udomiteljske obitelji za maloljetnike s problemima u prehrani i jednu udomiteljsku kuću u Napulju u kojoj u suradnji sa sudom za maloljetnike iz Napulja udomljuju djecu s poteškoćama u ponašanju. P. Livio djeluje kao kapelan časnim sestrama Presvetog srca i upravitelj udomiteljske kuće.
Upitali smo P. Livija kako se odlučio pokrenuti cijeli ovaj projekt koji se sada postao i Udruga (ONLUS), službeno priznata u cijeloj Italiji?
Sve je ovo proizašlo iz mog svećeničkog poziva kojeg sam osjetio kao već odrastao čovjek, sa 27 godina. Radio sam kao učitelj u školi, a zatim sam na putu posvećenog poziva postao odgovoran za ured za katekizam u našoj Biskupiji. Pratio sam sve profesore vjeronauka u Biskupiji. To mi je davalo jednu vrstu mira, ali sam primijetio kako je crkva bila previše usmjerena „ad intra“ – na svoj unutarnji život, a teže se otvarala i pomagala drugima – posebno ovim osobama koje su imale poremećaj u prehrani i kojima je potrebna pomoć za duže vrijeme. Crkva i društvo najčešće se odlučuju za jednokratne pomoći: siromašan si, dođeš u Caritas, daju ti paket s hranom i skinuli su te s vrata. A u ovakvim situacijama bolesti, takvo što ne djeluje – jer ovi ljudi trebaju pomoć na duge staze. Ova spoznaja pomogla mi je otvoriti se pomaganju na jednoj drugoj dimenziji.
Od 2000. – 2008. radio sam sa više od 10 000 osoba kojima sam pomogao bez ikakve naknade. Pa onda kad sam 2008. odlučio otvoriti kuću za prihvat maloljetnika, sve ove osobe su se vratile i svaka je pomogla na neki način, bilo radom bilo ekonomski – tako da sam uspio ostvariti ove projekte.
Kažete da ste imali uzor u fra Slavku, kako?
Naučio sam puno od pokojnog fra Slavka i smatram se njegovim duhovnim učenikom, iako ga nisam osobno poznavao. Pročitao sam sve njegove knjige i mogu reći da me inspirira njegova ŠKOLA LJUBAVI koju je postavio kroz Gospine poruke ovdje u Međugorju. Ova duhovna škola koja nije samo 5 kamenova, koji su svejedno temeljni nosači međugorske duhovnosti, nego ona sposobnost, ono okruženje u kojem osoba koja dođe ovdje doživi unutarnje ozdravljenje.
Ako se u Lourdesu događa ozdravljenje tijela, u Fatimi ozdravljenje ljudske povijesti, u Međugorju su najznačajnija unutarnja ozdravljenja – čiji je plod duboki unutarnji mir za svakoga od nas. Ovaj mir ti onda pomaže da se suočiš sa životom, pod tim ne mislim samo na prepreke, poteškoće, nego osjetiti Boga unutar sebe i onda se s Bogom nositi sa svime. A to je onda potpuno drugačije jer doživljavaš Božju veličinu u sebi. Nisi sam. I ta spoznaja ti onda udjeljuje mir.
Tko su sudionici ovog hodočašća?
Sudionici hodočašća su osobe s kognitivnim i psihičkim poteškoćama, te neki odgovorni ljudi iz Zajednice. Ovakvo hodočašće običavamo organizirati jedan puta godišnje. Uvijek sam sretan što mogu pratiti ova hodočašća jer se u ovim trenucima događa ispražnjivanje od puno negativnih stvari i ispunjavanje s puno pozitivnih. Uistinu svako hodočašće čini toliko puno dobra. U Međugorje dolazimo već 20 godina. Na početku smo organizirali 4 hodočašća godišnje, i tako je bilo 15 godina, a zadnjih godina organiziramo po jedno ili dva hodočašća, što zavisi od zahtjeva ljudi. Netko se ponovno vrati, netko ne, ali nitko tko je bio ne zaboravlja Međugorje. I svi kad god imaju priliku uvijek se vraćaju ovdje i uvijek se promijenjeni vraćaju kući.
