Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati."
Zovem se Draženka Sokić i imam 43 godine. Prošle godine*, na blagdan Uskrsa, osjetila sam jake bolove u predjelu jajnika. Krenula sam na liječničke pretrage i liječnici su se odlučili za operaciju u kojoj su mi odstranili jajnike i uzeli uzorke tumora. Konačni rezultati stigli su točno na blagdan svetih Petra i Pavla kojima je posvećena naša župna crkva. Nalaz je jasno ukazivao na tešku malignu bolest. Bio je to jedan od onakvih dana u životu kad se ruši cijeli svijet, teški šok. Strah je donio bolne suze, a pomisao da bi moja djeca ostala bez mene lomila mi je srce.
Rođena sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u kojoj je vjera bila tradicija i naslijeđe. Sjećam se jedne večeri kad sam se iz škole vraćala kući, bila sam osmi razred, zapitala sam se vjerujem li ja u Boga ili ne. Tada sam donijela čvrstu odluku da ću vjerovati i odmah nakon toga počela sam čitati Bibliju koju smo imali u kući. Od tada je bilo trenutaka oduševljenja, no isto tako i perioda u kojima bih se od Boga udaljavala. Uglavnom, čvrsto bih mu se uvijek vraćala u svim svojim krizama, znajući da je ON JEDINO pravo rješenje za mene.
Odrasla sam u Slavoniji i udala se za ljubav svoga života. Iako prije braka uopće nisam razmišljala o djeci – u braku sam ih rodila petero. U obitelji smo vodili skladan život družeći se sa prijateljima vršnjacima, dijeleći s njima radosti krštenja, rođendanske proslave i sve ostale zajedničke prilike za međusobno druženje.
Naš prvi sin imao je dvije godine, a ja sam nosila naše drugo dijete. Bili smo kumovi na krštenju djeteta naših prijatelja i ja sam odlučila na krštenje otići bez našega sina kako dijete ne bi bilo nemirno i tako odvlačilo pažnju za vrijeme obreda. Gorko sam požalila zbog toga. Za vrijeme krštenja naš je prvorođenac istrčao na ulicu i smrtno stradao podletjevši pod auto.
Moje prvo snažno iskustvo s Bogom doživjela sam upravo tada, kad je poginuo moj sin, moje prvo dijete. Zapravo se nadam da najveći broj ljudi ne zna kakva i kolika je to bol. To su trenuci u kojima vas doista nitko ne može utješiti, kad ludilo kuca na vrata razuma, i kad duh nepogrešivo prepoznaje jedinoga pravoga Tješitelja i Branitelja i spašava čovjeka od neizrecive boli, patnje i osjećaja krivnje. Ne znam kako, ali znala sam kako će s mojom trudnoćom i bebom koju očekujem biti sve u redu, moje biće, moj duh je to znao, a u mislima i u meni cijeloj odzvanjala je samo jedna rečenica: “Budi volja Tvoja.“ Također sam znala, kao da je to netko stavio u mene, naprosto sam znala da ću još biti jedna sretna žena sa svojom obitelji. Što i jesam. I nakon svega, i sad, ja se osjećam sretno. To je dar koji sam primila od svoga najboljega prijatelja, od Voljenoga Isusa, koji me nikada nije ostavio (ostavljala sam samo ja njega).
Potpuno sam sigurna da bi bez njegove blizine moj život izgubio smisao. O tome se zapravo radi, jer svaka bol i svaki jad je doista lakši, nema gorčinu, ne izjeda dušu, kad je On tu, a svaka radost, ma kakva ona bila, gubi sjaj i prolazi brzo ako nije upaljena od Njega. Želim posvjedočiti o tome, jer danas vidim jako razočarane ljude. Razočarane dnevnim stvarima, uplašene budućnošću. Vidim ljude tako uplašene životnim problemima da je zapravo taj strah najveći problem. Želim samo reći da kao kršćani i vjernici smijemo osjećati i strah i bol, ali mi imamo nepresušno vrelo nade i ljubavi gdje se možemo napajati. Mi imamo Krista!
Nakon što sam rodila peto dijete moj je muž iznenada obolio i umro. Obdukcijom je ustanovljeno kako je umro od tumora na mozgu koji nije uzrokovao nikakve promjene na mozgu, već je, narastavši, jednostavno zgnječio dio mozga i prouzročio smrt. Muža sam jako voljela i imali smo vrlo skladan brak. Ostala sam sama sa četvoro djece. To je bio najteži udarac koji sam ikad primila, i pala sam, teško sam pala. To je bio najteži dio moga života, ne samo zbog gubitka supruga, nego zato što sam se okrenula od Boga. Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla, ja sam se borila sa životom uglavnom oslanjajući se na vlastite snage i tu sam strašno pogriješila. Još nisam naučila. Morala sam u školu. I pozvana sam. Pozvana sam onoga dana kad su djeca već bila na ljetnim praznicima, onoga dana kad sam primila vijest o tome da sam ozbiljno bolesna, da imam karcinom.
Počela sam moliti jer sam se bojala kemoterapija i, još više, bojala sam se rastanka od djece. Osobno mi nije bilo teško umrijeti, ali djeca... Molila sam za snagu da mogu sve izdržati, da ne budem na teret drugima. Molila sam da mogu prepoznati i prihvatiti Božju volju u toj situaciji.
Prijatelj mi je tada predložio da odemo u Koprivnicu u Kristofore da se pomole za nas.
Prije same molitve bojala sam se da će me Isus odbiti. Osjećala sam se grešnom i slabom, nedostojnom. Osoba sam kojoj je često puta teško otići na nedjeljnu misu i koja se mora prisiljavati da to učini. Bila sam zbunjena jer nisam znala kako se za vrijeme molitve trebam ponašati, na što trebam misliti, trebam li na neki način sudjelovati… osjetila sam potrebu zaplakati. To nisu bile suze boli, to su bile samo suze, emocije koje istječu bez stezanja u grlu, bile su to suze koje oslobađaju.
Nakon završetka molitve ostavili su me da budem nasamo s Isusom. Tada sam počela osjećati trnce i toplinu po tijelu. Nisam znala kako se ponašati, samo sam razmišljala da me Isus gleda. Znala sam da me tuga napustila.
Kad su ponovo došli, osjetila sam potrebu ispričati svoj san o vukovima. Malo prije nego sam oboljela, sanjala sam kako me napao čopor vukova koji su me, u jednoj šetnji proplankom pokraj nekog jezera, napali i htjeli rastrgati. Našla sam se u bezizlaznoj situaciji i jednostavno sam se od straha ukočila i pomislila kako ne mogu ništa učiniti. Pomirila sam se sa smrću i zazvala Isusa. U tome sam trenutku dobila nevjerojatnu hrabrost i snagu, tako jaku da sam većinu vukova poubijala golim rukama, a ostali su od straha pobjegli.
Josip je upravo pisao knjigu o utjecaju snova na vjeru i kad sam mu ispričala san bio je siguran kako je to bio proročki san koji će mi pomoći povjerovati u ozdravljenje. Objasnio mi je ukratko o tome kako snovi djeluju i ja sam dobila nevjerojatnu vjeru da ću moći od Boga primiti ozdravljenje. Shvatila sam kako mnogi ne ozdrave ne zato što ih Bog ne želi ozdraviti već zato što jednostavno ne mogu prihvatiti ozdravljenje kao potpuno nezasluženu milost. Shvatila sam kako nije problem u Božjemu davanju već u našemu primanju. Shvatila sam da želim, hoću i mogu primiti ozdravljenje od Njega i to potpuno nezasluženo. Rečeno mi je neka zahvaljujem i da vjerujem da će Bog to učiniti na način na koji on to hoće, te da nastavim s liječenjem.
Nakon molitve osjećala sam se potpuno slobodno, nestalo je straha od kemoterapija i, što je još važnije, straha od đavla koji sam imala još od srednjoškolskih dana, a sve zahvaljujući horor-filmovima koje sam gledala kao srednjoškolka. Bila sam utješena i lišena osjećaja nedostojnosti. Bila sam jako sretna zbog toga.
Terapije sam primala svaki treći tjedan i to od ponedjeljka do subote u neprestanome trajanju. U ponedjeljak bi mi uveli infuziju i tako do subote, od 0 do 24. To je bila škola, škola strpljenja.
Moram reći da su kemoterapije vrlo agresivna metoda liječenja. Uništavaju zloćudne stanice, ali i zdrave. Tijelo trpi pa samim time i psiha. Ali duh! Duh nepogrešivo prepoznaje jedinoga pravoga Tješitelja i Branitelja koji nadilazi čovjeku nemoguće situacije provodeći ga kroz dolinu smrti sigurnom i čvrstom rukom ulijevajući mu nadu u život. To može samo Bog! To čovjek ne može sâm.
Ja sam doživjela upravo to. Ništa nisam zaslužila. Bog mi se jednostavno smilovao i vratio mi zdravlje.
Sretna sam
Prijatelji me pitaju jesam li sretna nakon svega što je bilo. Nalazi su mi uredni pa ne moram više na kemoterapije, a ja im kažem, a i vama koji čitate, jesam, naravno da sam sretna. Ali ta sreća je konstantna, nisam se osjećala nesretno ni za vrijeme terapija, ni kad mi je poginuo sin, ni kad mi je umro muž. Ja sam bila nesretna samo jedan kratki period kad sam živjela bez kontakta s Bogom. Zbog svega drugoga ja sam osjećala tugu, ali nikako se nisam smatrala nesretnom ili jadnom ili nešto slično jer me kroz te najteže periode u životu Isus nosio i pazio i tješio i nije me osuđivao i nije prigovarao. Samo me volio. Zato sam sretna. Zato mu hvala. Hvala mu za srce i život koji mi je dao. Hvala mu za priliku da svjedočim kako sreću ne čine životne okolnosti u kojima se nalazimo, nego vjera i spoznaja da je On s nama u svim tim okolnostima ma kakve one bile.
Želja mi je svoje iskustvo posvjedočiti svima onima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Prave životne vrijednosti i radosti zaista su nezasluženi dar od Boga. Ja mu danas zahvaljujem za ozdravljenje i za svu brigu koju mi je dao po obitelji, prijateljima, liječnicima i moliteljima. Svima ovom prilikom od srca zahvaljujem. Ne znam koliko ću živjeti i što će mi se još u životu dogoditi – ono što znam je da Ga zaista ljubim i da nemam straha otići k Njemu kad me bude pozvao!
*članak je objavljen 2010. godine u Booku br 3.
