Kad Rafael „Rafa” Martínez Echeverría govori o invaliditetu, obitelji i vjeri, zapravo govori za cijelu svoju obitelj. Oni imaju privilegiju — i odgovornost — brinuti se za Iñiga (ili „Iñiguete”, kako ga nježno zovu), sina koji je došao učiniti da se smijemo, da molimo i da rastemo.
On objašnjava pozadinu Iñiga:
„Od 20. tjedna trudnoće ušli smo u posebnu ligu: ligu izvanredne djece. Cerebralni infarkt prekinuo je njegov normalan razvoj. Komunikacija između moždanih komora bila je oštećena, a cerebrospinalna tekućina počela se skupljati na desnoj strani njegovog mozga. Prognoze su bile neizvjesne: mogao nije preživjeti trudnoću, ili umrijeti kratko nakon rođenja, ili živjeti s teškim posljedicama.”
Dječak je danas živ, raste i, iako ima poteškoće, njegov život se vrednuje i ima smisla.
Dvije strane iste medalje
S Iñigom, Rafa je ubrzo otkrio da svaki križ ima svoje dvije strane. Priznaje da presvlačiti gaćice osmogodišnjeg dječaka nije ugodno. No, čim vidi osmijeh kojim mu „Iñiguete” zahvaljuje, shvati da nošenje križa katkad donosi nagradu. I te male svakodnevne scene pokazuju da patnja nije slijepa ulica.
Objašnjava da, kad izvanredna situacija — poput invaliditeta — zahvati obitelj, lako je da brak pati. Partneri mogu početi iskaljivati frustraciju i bol jedno na drugo. U sred tog iskustva Rafa je naučio pravo značenje riječi “cónyuge” (supružnik) na španjolskom — ljudi koji dijele isto jaram. Ako oboje povlače u istom smjeru, jaram postaje lakši; ali ako povlače svaki svojom stranom, boli i uzrokuje štetu.
Zbog toga potiče ljude da se ne boje tražiti pomoć. Ukazuje da, baš kao što se u borbi protiv raka normalizira korištenje psihološke podrške, i u slučaju invaliditeta takva podrška je apsolutno nužna.
Rafa također naglašava da su ova djeca izvanredna jer izvlače ono najbolje u svima.
„Kad netko priđe djetetu s invaliditetom, gotovo uvijek pokuša mu izmamiti osmijeh, čak i ako mora govoriti smiješnim glasom,” kaže uz smijeh. „To su djeca koja su došla promijeniti svijet.”
Misija pomaganja obiteljima
S tom uvjerenjem osnovao je udrugu Rescatadores („Spasioci”). Jer ta djeca, kaže, jesu pravi spasioci: „Dolaze spasiti nas od naše gluposti, od samodopadnosti, od zaborava na ono suštinsko i od neznanja kako uživati u sadašnjem.”
Ali i ta djeca su poput Ferrarija: zahtijevaju veliku brigu, pažnju i resurse, što je vrlo teško za obitelji. Zato „Rescatadores želi da svi doprinesemo olakšavanju života njima i obiteljima koje ih prihvate.”
Rafa priznaje da nikada nije bio previše odan relikvijama. No, kaže, lako je govoriti tako kad čovjek ne treba ništa drugo – jer već ima sveca kod kuće. Zato je želio podsjetiti sve obitelji — i sve koji poznaju obitelj s izvanrednim djetetom — da ta djeca idu ravno u nebo.
„Kad gledaš dijete koje ne može činiti zlo, gledaš svetca, nekoga tko će nam biti velika pomoć kad dođemo pred Boga.”
Na kraju razgovora ostala je blistava sigurnost: Iñiguete i mnoga djeca poput njega nisu teret, nego dar. Dar koji nas spašava od nas samih, koji nas podsjeća na suštinsko i uči nas, u svakodnevici, što je doista izvanredno: naučiti voljeti.
