Bolovala sam od mioma na maternici, i zbog prekomjernoga sam krvarenja bila u jako lošemu zdravstvenom stanju te me majka nagovorila da odem u Međugorje. Već sam onda znala da ti tumori nisu maligni i da ću biti operirana i izliječena...
No, kad sam bila ondje, molila sam za svoju kćer koja je u to vrijeme nosila spiralu. Za mene je to bio strašan teret i izvor brige i nemira. Tada sam u Međugorju bila prvi put, i sve me se ondje veoma dojmilo: mir koji se osjećao, ljudi koji su došli iz svih krajeva svijeta, uopće sve! Razmišljala sam: „Ovdje sam, u Međugorju – ne mogu ni zamisliti da ne obavim „životnu“ ispovijed!“
HVALA MAJCI MARIJI!
Prije ispovijedi nastojala sam se prisjetiti svih svojih grijeha, što je, naravno, bilo nemoguće. Ispovijed uvijek započne nabrajanjem onih grijehâ koji nas najviše muče... Nakon što sam ušla u ispovjedaonicu, nisam nabrojala ni tri grijeha, a svećenik mi je već stavio ruke na glavu i rekao neka šutim. Molio je za mene, dao mi odrješenje te sam izašla iz ispovjedaonice. Ne sjećam se ni jesam li izmolila pokoru, ali se kao danas sjećam kako sam najmanje tri sata plakala 'ko ljuta godina'. Kad sam se vratila kući, moja kći je već bila u bolnici gdje su joj odstranili polipe i, hvala Majci Mariji, spiralu. Za godinu dana, dobila sam predivnu unuku a potom još dva unuka. Bogu hvala!
„PA JA TI OPRAŠTAM SVE TVOJE GRIJEHE“...
Moj se život nakon posjeta Međugorju, počeo ozbiljno mijenjati. Iako bolesna, počela sam redovito biciklom ići na misu, i na pričest, što prije nisam činila. Na ispovijed otada nastojim ići svaki, ili svaka dva mjeseca. Intenzivno razmišljam o svojim grijesima. Starija sam osoba pa je možda i to razlog da ih više nemam toliko, barem onih velikih. Više bi se moglo reći da imam mnogo propusta. Prošle godine za Božić, u našoj je župi ispovijedalo više svećenika. Razmišljala sam kojem svećeniku da odem... Dok sam tako razmišljala, jedan je od njih bio slobodan pa me pozvao. Priznala sam mu da koliko se god pripremala, uvijek nešto zaboravim, pa mi je savjetovao neka počnem pisati. To mi je bilo malko smiješno jer je u ispovjedaonici uvijek mračno, a ja slabo vidim. Ipak, shvatila sam da je savjet dobar jer sam ustanovila da ako neki grijeh koji me trenutno muči zapišem u notes, već ga se oslobodim. Sad radim tako. Zatim me u vezi ispovijedi mučilo pokajanje. Pitala sam se kajem li se uopće i koliko je to daleko od savršenoga pokajanja. Došla sam do zaključka: kad se zbog tih grijeha ne bih osjećala loše, ne bih ih ni zapisivala. Sigurno ne možeš nekoga ljubiti i vjerovati mu, a onda ga vrijeđati i osjećati se dobro. Sama odluka da to više nećeš činiti, najbolje je kajanje. Mislim da je također veoma važno biti i sâm spreman drugima praštati i odreći se svake osvete, a za one koji su te povrijedili, moliti. I također, što budeš manje ohol, i sebičan, manje ćeš biti uvrijeđen. Redovito čitam Book i Rhemu, i dok tako, čitajući, razmišljam o darovima koje imaju drugi, dolazim u napast pitati se: „O, Bože, zašto ja nemam ništa od toga?“ Jednom sam tako, dok sam se to pitala, u srcu čula glas, tako blag: „Pa ja ti opraštam sve tvoje grijehe“... Da, za mene je to milost iznad svih, najviše što mogu dobiti. Molim za mnoge i bit ću sretna kad i njima budu oprošteni grijesi.
