Stigao je poslije 21 sat, kada je sve bilo zatvoreno. On se počeo moliti Gospi, rukama naslonjenim na željezna vrata.
Molio je, molio, plakao i molio... cijelu noć. Taj se čovjek borio, borio se s Bogom da izliječi njegovu djevojčicu.
Poslije šest ujutro, otišao je na autobusni kolodvor i autobusom se vratio kući, u bolnicu, oko devet sati zatekavši uplakanu suprugu. Pomislio je na najgore. Što se događa? Ne shvaćam, ne shvaćam, što se dogodilo? Ma, došli su liječnici i rekli mi da je nestalo vrućice, da dobro diše, da nema ništa. Ostavit će je još dva u bolnici, ali ne shvaćaju što se dogodilo.
A to se još događa, da?, ima čudesa – ustvrdio je Papa dodajući da je potrebno moliti srcem.
Odvažna molitva, koja se bori da se dogodi čudo; a ne molitve iz uljudnosti, molit ću za tebe: izmolim Očenaš, Zdravo Marijo i zaboravim sve.
Ne, potrebna je hrabra molitva, kao ona Abrahamova koji se borio s Bogom da spasi grad, kao Mojsijeva koji je molio uzdignutih ruku i umarao se moleći Gospodina; kao molitva brojnih osoba, mnoštva ljudi koji vjeruju i s pouzdanjem mole.
Molitva čini čudesa, ali moramo vjerovati!
Uvjeren sam da možemo izmoliti lijepu molitvu... i danas mu, cijeli dan govoriti:
Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri... a kad nas traže da molimo za narod ispaćen ratom, za sve izbjeglice, da se no događaju sve sadašnje drame, valja moliti, ali srcem moliti Gospodina: Učini to!, i reći mu:
Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri koja se zbiva i u molitvi.
Učinimo to danas.
Iz propovijedi pape Franje!
