Shvatio je da više nema povratka. Njegov je životni cilj bio okončati si život s dvadeset sedam godina. Želio je kratko živjeti, ali intenzivno da bi onda od prevelike doze droge umro. Kad mu je zabrinuta majka pričala o događajima u Međugorju, on ju je samo ismijavao i rugao joj se. Ipak je iz prkosa otišao u Međugorje da bi majci pokazao kako se on ne će i ne može promijeniti. Na Brdu ukazanja otišao je do križa i molio da ga Bog oslobodi boli i droge. Istoga je trenutka osjetio kako neopisiva struja prolazi njegovim tijelom. Priznaje da je prvi put u svom životu osjetio Božju ljubav.
On je sam rekao: „Ništa ne može doseći ljubav Božju. Ne postoji ništa što bi moglo biti uzvišenije; nema ljepšeg ili boljeg stanja od onoga kada te Bog ljubi i to osjećaš. Duh Sveti temeljito me očistio. Nisam više imao potrebu uzimati drogu. Bio sam slobodan, zaista slobodan! Mir se vratio u moje srce i nakon devetnaest godina mogao sam reći da volim svoje roditelje i braću te im zahvaljujem na svemu!“ Životna ispovijed donijela mu je konačno obraćenje, oslobođenje i duševni mir.
