Njena obitelj, nitko njen, nije vjerovao u Boga, niti su nju tomu učili. Nikoga od njih nije interesiralo nebo, raj, pakao, već je bilo važno imati što pojesti i popiti, uživati ovaj život. S mora se vraćala i navratila se u Međugorje. Trebalo je samo nekoliko sati da postane druga osoba, tu se ispovjedila. Premda njezini roditelji još nisu bili u Međugorju, nastavila je svoju ispovijed, drugi su ljudi.
Ujutro mole, čitaju Bibliju, idu na sv. Misu, ispovijedaju se, žive kao pravi katolici. To je Međugorje! To je milost Božja! Dakle, ako shvatim da je obraćenje milost kojom me Bog dariva da prihvatim Boga kao svoga tvorca, kao svoga Spasitelja, da mu dadnem prvo mjesto u životu, mogu reći da sam na putu obraćenja, da sam obraćen čovjek.
