Ovo je njezino svjedočanstvo kada su je volonteri nosili Majci na Brdo ukazanja:
„I opet se dogodilo ono što čekam svake godine.
Svake godine na Hodočašću osoba s invaliditetom dogodi se nešto što dotakne moje srce na poseban način. Nešto što me podsjeti koliko je Bog velik, koliko je ljubav snažna i koliko smo, unatoč svim našim križevima, beskrajno blagoslovljeni.
Svake godine mislim da sam već sve vidjela i doživjela. Mislim da me više ništa ne može iznenaditi. A onda dođem ovdje i ponovno shvatim koliko je Bog prisutan među nama. Koliko djeluje kroz obične ljude. Koliko ljubavi postoji u svijetu, iako je često ne primjećujemo.
Prošle godine nosio me Fran iz Slavonskog Broda. Ove godine nosili su me mladići iz različitih gradova naše domovine. Mladići koji su cijelim putem molili krunicu. Mladići koji su možda nekada i sami bili na dnu, koji su nosili svoje boli, svoje padove i svoje životne bitke, a danas su postali ruke i noge onima koji sami ne mogu.
Dok su me nosili, nisam osjećala samo njihovu snagu. Osjećala sam njihovo srce. Osjećala sam njihovu vjeru. Osjećala sam njihovu ljubav. U svakom njihovom koraku osjećala sam kao da mi sam Bog govori:
"Ne boj se. Nisam te zaboravio."
I upravo zato su mi suze često dolazile na oči. Ne od tuge, nego od zahvalnosti.
Zahvalnosti što još uvijek postoje ljudi koji su spremni nositi tuđi križ. Ljudi koji ne pitaju što će dobiti zauzvrat. Ljudi koji svoje vrijeme, svoju snagu i svoje srce poklanjaju drugima.
Posebno sam sretna i zahvalna što sam ove godine sama mogla odnijeti ružu našoj Majci.
Možda nekome to izgleda kao mala stvar, ali meni nije.
Za mene je ta ruža nosila sve ono što je godinama skupljano u mom srcu. Nosila je moje zahvale, moje molitve, moje strahove, moje neprospavane noći, moje suze, moje želje i moje nade.
Mogla sam joj donijeti i pismo koje sam napisala iz dubine svoje duše.
Pismo u kojem sam joj predala sve ono što možda nikome drugome ne mogu reći. Pismo u kojem su bile moje najskrivenije molitve, moje zahvalnosti, moje brige i sve ono što nosim u svom srcu.
Predajući to pismo Gospi osjetila sam poseban mir. Onaj mir koji se ne može kupiti. Onaj mir koji se ne može objasniti. Onaj mir koji dolazi samo onda kada znaš da si sve predao u Božje ruke.
Toga trenutka osjetila sam da nisam sama.
Osjetila sam da Majka sluša.
Osjetila sam da razumije svaku moju suzu, svaku moju borbu i svaku moju molitvu.
Neću puno govoriti o svojim osobnim željama. Njih zna Bog.
Ali znam da sam toga trenutka osjetila da me netko grli. Da me netko čuva. Da me netko nosi kroz život onda kada sama više nemam snage.
Zato bih željela nešto poručiti svima koji misle da im je teško. Svima koji ponekad pomisle da njihov život nema smisla. Svima koji se bore sa svojim križevima i misle da ih nitko ne razumije.
Dođite na Hodočašće osoba s invaliditetom.
Dođite i vidite radost koju je teško opisati riječima.
Vidjet ćete roditelje koji nose svoju dječicu uzbrdo. Roditelje koji godinama ne odustaju. Roditelje koji su umorni, iscrpljeni i slomljeni brigama, ali i dalje vjeruju. I dalje mole. I dalje se nadaju.
Vidjet ćete majke i očeve kako kleče pred Majkom Marijom i mole za svoju djecu.
Vidjet ćete osobe koje ne mogu hodati. Osobe koje ne mogu govoriti. Osobe koje ne mogu sjediti. Osobe koje trebaju pomoć u svemu.
Ali na njihovim licima vidjet ćete nešto što se danas rijetko viđa.
Vidjet ćete iskrenu radost.
Radost koja ne dolazi iz lagodnog života, nego iz srca koje zna da je voljeno.
Nosili su nas naši anđeli.
Nosili su one koji ne mogu sami.
Nosili su one koji se ne mogu uspeti.
Nosili su one kojima je potrebna pomoć.
Ali nisu nosili samo naša tijela.
Nosili su naše strahove, naše suze, naše križeve i naše brige.
Nosili su nas svojom ljubavlju, svojom dobrotom i svojom molitvom.
I gledajući sve to ponovno sam shvatila koliko smo bogati kada imamo nekoga tko moli za nas. Koliko smo bogati kada imamo obitelj koja nas voli. Koliko smo bogati kada imamo prijatelje koji ostaju uz nas. Koliko smo bogati kada imamo Boga koji nikada ne odustaje od nas.
Nije važno možeš li hodati.
Nije važno koliko imaš novca.
Nije važno koliko si uspješan u očima svijeta.
Važno je imaš li ljubavi u srcu.
A tamo, među tisućama ljudi, vidjela sam ljubav na svakom koraku.
Vidjela sam Boga u osmjehu jednog djeteta.
Vidjela sam Boga u rukama mladića koji nas nose.
Vidjela sam Boga u suzama roditelja.
Vidjela sam Boga u zagrljajima.
Vidjela sam Boga u molitvi.
Vidjela sam Boga u ljudima.
I zato večeras moje srce može reći samo jedno:
Bože, hvala Ti.
Hvala Ti za ruke koje nose.
Hvala Ti za srca koja mole.
Hvala Ti za roditelje koji nikada ne odustaju od svoje djece.
Hvala Ti za sve mladiće i djevojke koji svoje vrijeme poklanjaju drugima.
Hvala Ti za našu Majku Mariju kojoj uvijek možemo doći sa svojim suzama, molitvama i nadama.
Hvala Ti za ružu koju sam joj mogla donijeti.
Hvala Ti za pismo koje sam joj mogla ostaviti.
I hvala Ti što si mi dopustio da i ove godine budem dio nečega tako velikog, tako svetog i tako lijepog.
I dok odlazim od Tebe, draga Gospe, srce mi je puno mira i zahvalnosti. Hvala Ti što si primila moju ružu, moje pismo i sve ono što nosim u srcu. Hvala Ti što me uvijek iznova podsjećaš da nikada nisam sama i da nas svojim majčinskim plaštem pratiš na svakom koraku.
Kristina
