Liječnici su mu dali male nade za život, možda nekoliko mjeseci, roditelje je preuzeo crni očaj. Prijatelji i rodbina, za povratak malog djeteta doma, kako bi razveselili događaje, priredili su proslavu "dobrodošlice".
Dugačak natpis bio je obješen pod kućom u kvartu San Filippo Neri i jedna mala proslava bila je organizirana s prijateljima iz osnovne škole blizu Konzervatorija Santa Maria degli Angeli (Sveta Marija od Anđela) pod vodstvom doktorice Paole Troilo i učiteljice Marianne gdje je maleni pohađao odjeljak Proljeće. Jedna "tužna" proslava, činila se kao posljednji pozdrav ovom nesretnom djetetu. Dani su prolazili i svakodnevni život je preuzeo svoj put.
Dnevnik RAI 3, prenio je vijest kako je jedan dječak iz Putignana primio Milost ozdravljenja nakon hodočašća u Međugorje. "Dijete koje uslijed tumora nije moglo hodati, došavši u mjestašce u Bosni i Hercegovini, čim je sišao s autobusa počeo je trčati na veliko čudo roditelja. – priča reporter – Uslijedili su klinička testiranja koja su pokazala smanjenje tumorne mase od 7,5 i 3 cm i zacjeljivanje metastaze na kostima." Jedinstven slučaj koji je prouzročio viku za čudom. Dijete koje je primilo Gospinu "Milost" zove se Joshua De Nicolò, sin Manuela (poznati glumac sit coma "Family very strong") i putignanke Elisabette de Venere.
Novinarska vijest je prouzročila čuđenje svih građana koji su poznavali "križni put" ovog malenog Božjeg djeteta, i zato što Manuel i Betta nisu katolici koji prakticiraju vjeru, već pripadaju "Kršćani uradi sam" koji su sve do jučer tradicionalno slijedili kršćansku vjeru. Obitelj De Nicolò na svom putu u Međugorje upoznala je poznatog novinara Paola Brosia i susrela je vidjelicu Mirjanu. Paolo Brosio želio je uključiti jedno poglavlje o Joshui u svojoj knjizi "Korak dalje od ruba" koja će biti u prodaji na kioscima slijedećeg 17. studenog, a čiji će prihod biti doniran u sirotište i dom za starije osobe u mjestu.
Paolo Brosio, kako bi svjedočio životnom iskustvu, već je 25. listopada prisustvovao jednom skupu vjernika Andrije (12 tisuća prisutnih). Brosio voljan je čak otići i u Putignano kao gost obitelji de Nicolò kako bi predstavio svoju knjigu i bio svjedok vjere. Kako bi se organizirao ovaj događaj pitati će se organizacijska suradnja S. P. Piturna iz klinike Ivan Pavao II. koja raspolaže jednom velikom kongresnom dvoranom, gradonačelnika Miccolisa i odvjetnice Elisabette Console iz udruge Polis.
Kakao to da je ova obitelj otišla hodočastiti u Međugorje, marijansko svetište malo poznato "bezbrižnim kršćanima"?
"Nakon tolikih medicinskih problema i obuzet očajem mislio sam odvesti Joshuu u Lourdes – priča Manuel za putignanske novine – Jedino marijansko svetište koje mi je bilo poznato. Ali jednog dana dok sam bio u Sveti Ivan Rotondo, otišao sam u kriptu Oca Pia i u trenutku očaja pitao sam ga s knedlom u grlu: "Zašto baš mom sinu? Daj mi jedan znak kako bih se opet mogao nadati".
Nakon susreta s Ocem Piom vratio sam se u bolnicu i dok sam hodao hodnikom odjela, na kompjuteru se upalio jedan totem gdje mi se prikazalo Gospino lice. Bio je to jedan blic koji me je smeo. Kada sam ušao u sobu zatekao sam moju suprugu koja mi je ispričala da Joshua nije htio spavati i da je zahvaljujući marijanskim pjesmama pronašao spokoj i mir. Informirali smo se o glazbi koja je uspavala našeg sina.
Bile su to pjesme posvećene Gospi iz Međugorja. Nismo čak niti znali da postoji mjesto Međugorje. Ali Gospa nas je zvala i dala nam je drugi znak. Među razbacanim časopisima u bolničkoj čekaonici nalazio se jedan poseban "Danas" u kojem se govorilo o Gospi koja se prikazala 6 vidiocima 1981. i o njezinim čudima ozdravljenja. Nakon što smo pročitali taj članak odlučili smo odmah otputovati. Liječnici su nam savjetovali suprotno jer je Joshua imao vrlo niske trombocite u krvi (5.000), ali mi smo čvrsto odlučili. Dan kada smo otputovali trombociti u krvi našeg sina su čudesno porasli na 160.000."
Slušajući Manuelovu priču, shvatio sam da je Gospa već napravila drugo veliko čudo. Ponovno je ovim mladim roditeljima dala nadu i radost da nisu više sami u svojoj nesreći.
GOSPA RAZGOVARA S MANUELOM – Manuel, s kršćanskim zanosom priča svoj susret s Majkom Božjom: "Često mi dolazi u posjet i pričam s njom. Čak me je progonio i demon. Ali ja sam izdržao. Mislio sam da haluciniram i pitao sam Gospu da mi pokaže nekog Sveca kako bih se uvjerio da Ona nije halucinacija. Gospa mi je u viziji poslala Svetog Mihaela Arkanđela. Nekoliko dana nakon ukazanja bio sam pozvan na humanitarnu predstavu u Foggi. Gradonačelnik grada kako bi mi zahvalio na besplatnom sudjelovanju poklonio mi je kip Svetog Mihaela. U tom sam trenutku pomislio: Dakle, istina je!!! Gospa razgovara sa mnom i savjetuje me."
Ove priče o vjeri i obraćenju često ostavljaju u nepovjerenju čak i kršćane koji prakticiraju vjeru i ponekad se riskira da se padne u krajnost religioznog fanatizma. Manuel nije jedini koji vjeruje da vidi Gospu ili svece. Postoje vjernici koji imaju iste vizije, ali zbog straha da bi bili smatrani ludima ili vidovitima, šute.
Ne bojiš da će te smatrati luđakom s ovim pričama o vizijama Gospe?
"Ne, o tome govorim javno jer me Gospa tražila da svjedočim o milostima koje mi je dala. Čak su mi Paolo Brosio i Mirjana savjetovali da slijedim Gospine poruke i da javno svjedočim. Čak se i Paolo Brosio u početku boja da će ga smatrati fanatikom ili luđakom. Ali vjera u Majku Božju je velika i zbog toga je napisao knjigu "Korak dalje od ruba" kako bi pomogao onima koji su u boli ili koji se osjećaju sami."
Vidio si vraga, što se dogodilo?
"Dogodilo se nakon što sam se naljutio na Oca Pia u Sveti Ivan Rotondo. Navečer kada sam otišao u krevet, dok sam pokušavao zaspati osjetio sam teret na svom krevetu. Okrenuo sam se i vidio jedan plašt s kapuljačom koji je skakao. Prestravljen gledao sam taj plašt i vidio da unutra nema nikoga. Iznenada je skočio na mene i napravio mi "opet, opet". Nikad se nisam u mom životu bojao, ali te večeri bilo me je strah. Idućeg dana otišao sam do jednog franjevačkog fratra iz crkve kako bih mu ispričao događaj a on mi je rekao da je to bio vrag koji me proganjao jer nije htio da se obratim i da se približim Isusu i Gospi. Gubio me je. Da bi me zaštitio, fratar, mi je dao jednu krunicu s kojom molim Zdravo Marije."
Jako si odan Ocu Piu, zar ne?
"Da, jer smo Betta i ja uvijek mislili da Joshua razgovara s njim još od kad je imao 8 mjeseci. Jednog dana dogodilo se da je s pogledom izgubljenim u prazno pričao kao da ima nekog sugovornika. Pitali smo ga s kim priča. Smiješeći se rekao je "Ta Pio" pokazujući sliku koja je bila obješena u našoj kući. Kada smo otkrili da dijete ima tumor bio je 23. dan, dan kada je umro Otac Pio. Bio je to znak. Kada smo otišli u Međugorje, ja jadan vjernik malo iskusan u crkvenim stvarima mislio sam da je Otac Pio malo ljubomoran na ovo hodočašće. Fratri su mi ustvari rekli da je Otac Pio htio da se mi obratimo Majci Božjoj i Isusovoj. Sveti Otac Pio ne čini čuda, posreduje za nas kod Našeg Gospodina. U Međugorju smo susreli vidjelicu Mirjanu koju je Gospa tražila da uglavnom moli za nevjernike i za one koji tradicionalno idu u Crkvu a ne zbog vjere. Ona nam je rekla da nismo sami i da svjedočimo naše iskustvo kako bi pomogli bližnjemu koji je izgubio nadu."
Misteriozan čovjek i nepoznata žena savjetuju operaciju u Firenci
"17. sudenog Joshua će ići u Firencu kako bi se podvrgnuo teškoj kirurškoj operaciji kako bi odstranili "medijastinalni neuroblastom između srca i pluća s infiltracijom koštane srži i metastaze kostura". Jako teška operacija koju liječnici iz Svetog Ivana Rotondo i iz Milana nisu htjeli obaviti. Čak i taj događaj, priča Manuel, rođen je jednim znakom koji smo primili od Gospe, zapravo: "Izgubio sam nadu da ću moći operirati mog sina, ali jednog dana otišao sam u Cansu. Imao sam problema na jednoj gumi od auta i otišao sam kod vulkanizera. Dok sam čekao popravak, prišao mi je jedan čovjek kojeg nikad prije u mom životu nisam vidio i rekao mi: Kako je Joshua?"
Rekao sam mu da nisam našao liječnike spremne da ga operiraju. Čovjek mi je rekao da ga slijedim i predstavio me jednoj gospođi kojoj je ispričao moju priču. Žena, koja je imala sličnu priču sa svojim 17-godišnjim bratom, savjetovala nam je da se obratimo u bolnicu u Firenci. I zahvalila mi je što sam joj dao mogućnost da ispuni zavjet koji je dala Gospi da pomogne osobama koje se nalaze u istim teškoćama kao i ona." Manuel i Betta vjeruju da će sve biti dobro jer će ih Gospa štititi... "Dobri Bog zna što nam treba i zna slušati". Nadamo se da će ova priča imati sretan kraj. Naravno, za Manuela i Bettu radost ovih "nadnaravnih" događaja otjerao je bol zbog sinove bolesti.
Manuelu, koji je po zanimanju glumac komičar, pala je maska Pulcinelle i s njegovog lica je kliznula jedna suza radosti i boli. Jedna priča koja nas je duboko dirnula pratili smo samo koji tračak, ali koja nas je ostavila jako potresenima... Svatko od nas ima Svoj "križ" i često se osjeća sam i napušten. Kasnije se dogodi nešto što ne očekuješ i vrati radost u život zahvaljujući Božjoj Milosti. Čak se i nevjernici zaustave kako bi promislili o ovim čudesnim činjenicama!
