Jedva je čula za Gospodina i rijetko je kada „upadala“ u metafizičke razgovore.
Kad se jedne večeri posve neuobičajeno našla na „nultoj točki“, besposleno je hodala ulicama Strassburga. Zbog bolnog iščašenja gležnja šepala je već tjedan dana. Ništa strašno. Liječnik joj je propisao staromodno liječenje, bolje rečeno, preporučio joj je mjesec dana ne hodati (barem ne bez štaka). Hodati na štakama u njezinu „zanimanju“ bilo je nezamislivo!
One je večeri hodala stisnutih zubi jer je i samo stajanje zadavalo velike boli. Prolazila je pored crkve iz koje je odzvanjala pjesma koju do tada nikada nije čula. Znatiželjno je ušla u crkvu koja je bila dupkom puna. Činilo joj se da se nitko ne dosađuje. Bio je to karizmatski susret na kojem sam sudjelovao s još dvojicom svećenika, mojih prijatelja. Bili smo na proputovanju.
Nadège se vrlo čudila raspoloženju što je vladalo među nazočnima. Napola zainteresirana, napola srdita, pomišlja je na odlazak. Ali onda je začula riječi upućene preko mikrofona: „Mladu dvadesettrogodišnju djevojku, koja je iz znatiželje ušla ovamo i koja osjeća bol u desnom gležnju, Gospodin upravo pohađa, dotiče. Gospodin joj se osobno obraća: Danas je za tebe pogodan trenutak, čas kada te želim uzeti za ruku i povesti iz tmine. Dopusti da te uzmem za ruku i dat ću ti pravu, istinsku radost.“
Iznenađena, Nadège se zapitala: „Ma, u kakvu sam ja to bandu poludjelih upala? Ovdje se igraju proroka!“ U međuvremenu je pak primijetila da ju gležanj više uopće ne boli. Mogla se svom težinom osloniti na desnu nogu. „A što ako je ova riječ upućena meni?“
Nedaleko od nje stajao je svećenik. Nakon kratka razgovora postalo joj jasno da je to bio susret s Bogom. Milosni dar ozdravljenja otvorio joj je vrata za put prema obraćenju i potakao je na odluku da prostituciji okrene leđa i da uživa u radosnom razgovoru s Bogom.
Postala je časna sestra i sada živi u mirnom samostanu i zbog toga je vrlo sretna…
Philippe Madre, Gott heilt… auch heute
