Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji; redovito sam išla na misu, ali Bog je za mene bio netko tko sjedi na oblaku, i pitanje je čuje li moje molitve... Studiram u Osijeku i ondje sam, na klanjanju i molitvi zajednice Svete obitelji (koja djeluje u sklopu studentske udruge Duhos) – upoznala živoga Boga, shvatila važnost sakramenata i otada moja vjera raste iz dana u dan. Kako je to sve išlo, duga je priča; ono o čemu sada želim posvjedočiti jest moje ozdravljenje. Zapravo, ne znam trebam li to nazvati ozdravljenjem jer nisam bila bolesna.
Moje noge različite duljine!
Ova priča o čudu koje mi je Isus učinio počinje od moga rođenja. Rodila sam se naopačke, imala sam iščašen kuk (odnosno osteotomiju), koji su mi operirali kad sam imala dvije godine. Posljedica operacije očitovala se u duljini mojih nogu. Naime, noge mi nisu rasle ravnomjerno pa je jedna bila dulja oko tri centimetra (razmak se, kako sam rasla, povećavao od 1,5 do najviše 2,7 cm). Doktor je stalno govorio da moram na operaciju, ali tek kada prestanem rasti. Kada je došlo vrijeme za operaciju, novi je doktor rekao da operacija nema smisla – kako skraćivanje, tako ni produživanje – jer je rizik prevelik. Očajnički sam htjela tu operaciju jer više nisam mogla tako: bolio me kuk, zbog ortopedskih uložaka nisam mogla nositi obuću koju sam htjela... No, doktor nije popuštao. Bilo je to dok sam išla u srednju školu. Stvari su se promijenile kad sam pošla na studij u Osijek...
„Isuse, ozdravit ćeš me!“
Kad sam počela studirati, krenula sam na klanjanja, molitve, pa svaki dan na svetu misu. Tako sam jednoga dana pošla i na predavanje prof. dr. Ivančića. Tom je prilikom profesor, među ostalim, kazao: ako želimo ozdraviti, trebamo to željeti cijelim svojim bićem, svakom svojom stanicom. Tada sam zapitala samu sebe: „Pa dobro, Isuse, ako Ti vjerujem, zašto se tako i ne ponašam?“ Toga sam dana iz obuće izvadila ortopedske uloške koje sam trebala nositi da ne šepam i rekla: „Isuse, ozdravit ćeš me!“ Dva sam mjeseca šepala i trpjela jake bolove; često nisam znala bih li hodala brže pa da stignem do cilja što prije, ili sporije pa da me noge manje bole. No, unatoč svemu tome, ustrajala sam. Tada sam čula da u grad dolaze Kristofori. Nisam o njima znala ništa osim da, „k'o fol“, imaju „frke“ s Crkvom. Zato nisam htjela ići, no prijateljica me nagovarala. Bila sam nepokolebljiva, dok nije rekla: „Na njihovim se susretima događaju velika ozdravljenja“!
Nijedna spoznaja nije se ticala mene...
Bilo je to 20. siječnja prošle godine. Pošla sam s prijateljima i bilo je odlično! Bend je svirao, slavio Isusa, i mi smo slavili s njim iz svega srca. Prije molitve, Josip Lončar je rekao: „Isus će vam dati ono što vam je sada najpotrebnije!“ Na to sam rekla Isusu: „E pa baš me zanima što je to sada najpotrebnije!“ Nadala sam se da će ozdraviti, odnosno probuditi moga strica iz kome... Iako tada nisam molila za sebe, na molitvu sam došla sa stavom: „Nešto će se dogoditi“... Josip Lončar je nizao spoznaje, ali nijedna nije bila za moga strica za kojega sam molila. Osjetila sam tada trnce i jaku toplinu, ali osjećala sam to i svakoga četvrtka na molitvi pa to nisam smatrala ničim posebnim. Nisam se rastužila što se nijedna spoznaja nije ticala mene. Naprotiv, bila sam radosna (i dan-danas se čudim tome). Bend je nakon molitve slavio, i prijatelji i ja opet smo slavili s njim. Ma, bili smo glavni! Bilo je zaista odlično!
Isus me ozdravio!
Dok smo se vraćali kući, slavili smo i dalje, nismo se dali smesti. Ipak, nekako sam osjećala da više ne šepam, pa sam svako malo gledala u svoja koljena... Unatoč tome, nisam bila sasvim svjesna te činjenice; sjećam se da sam rekla: „Čini mi se da ne šepam, ali valjda mi se samo čini“. Kad sam došla u stan, stavila sam nogu do noge i tada shvatila da su moja koljena u istoj ravnini, i da više ne šepam! Više nije bilo razlike od oko tri centimetra koja se vidjela dok bih stajala. Isus me ozdravio, ozdravio me na susretu Kristofora, zaista jest! Hvala Mu i slava! Jednostavno je izabrao trenutak – i učinio to.
Bezbroj Ti puta hvala!
Nakon ozdravljenja, pošla sam na kontrolu u Zagreb. Doktor je i bez slikanja primijetio da je duljina mojih nogu sada gotovo jednaka. Nakon snimanja, napisao je da je razlika sada samo pet milimetra, a ne dva i pol centimetra, kako je bilo na zadnjoj kontroli. Smijao se jer, da je bilo po mome, išla bih na operaciju, i kako bi me tada Isus ozdravio?! Na kraju svega, sada kada me ozdravio, shvaćam da je sve to bio Njegov plan: i doktor koji me nije htio operirati, i moje studiranje upravo u Osijeku, i dolazak na predavanje Tomislava Ivančića, i na susret Kristofora i Josipa Lončara. Ma hvala Ti, Isuse! Bezbroj Ti puta hvala!
Napomena: Marija posjeduje svu potrebnu liječničku dokumentaciju.
