Krenimo od početka. Pobačaj rano ulazi u njezin život.
Imala sam 5 godina kad su mi se roditelji rastali i odrastala sam između majke željne slobode i distanciranog oca, pa sam i ja počeo cijeniti tu "slobodu": kako je lijepo izlaziti noću bez zabrana, kako je lijepo ići na odmor sa svojim dečkom sa 14 godina, dok staromodne mame mojih prijateljica nisu im ništa dopuštale. S 15 godina, u panici zbog moguće trudnoće, razgovarala sam s majkom koja mi je pomogla uzeti pilulu za jutro poslije. Rješili smo problem, mislili smo... S 18 sam imala drugog dečka, s kojim sam ovaj put zatrudnjela i moja mama nije dvojila, bila sam premlada da si "uništim život s djetetom", bilo je vremena za "ovakve stvari", znala je što je "prava stvar". Na moju sumnju, njezin prijatelj ginekolog mi je objasnio da prije tri mjeseca "to nije život". Moj dečko je izgovorio samo jednu rečenicu: "Radije ne bih, ne sada." Zalivajući suzama knjige za maturu, zakazala sam pregled u bolnici i tamo sam se spustila u prvi krug pakla.
Što se dogodilo u tom odjelu?
Dali su mi “pripremno jaje”, nitko mi nije objasnio kako to funkcionira. Onda sam satima čekala u velikoj prostoriji sa još sedam žena, dolazile su da nas vode jednu za drugom u operacijsku salu, ulazile smo “u dvoje” i vraćale se “same”. Još jedna djevojčica i ja neprestano smo buljile jedna u drugu, a na licima nam je bio vapaj za pomoć koji nikada neće doći. Tijekom godina često sam razmišljala o njoj. Kad je došao red na mene, u bljesku jasnoće rekla sam da to više ne želim, ali tada je došao veliki problem: ginekolog mi je rekao da je jajna stanica abortivna i da se sad vratim kući imala bih abortus tamo. Tri godine više nisam mogla voditi ljubav s mojim dečkom i naša je priča završila. Nakon par godina opet sam se zaljubila...
Ali opet udarac u ringu života
I on je bio sjajan tip. Odmah sam zatrudnjela i ovaj put, nakon 'službenog' pitanja njemu što ćemo činiti i njegova uobičajenog odgovora - "Radije ne bih, ne sad" - već sam znala što mi je činiti, ponosna na maternicu koja je "moja" i to godinama. Od svoje 24. naučila sam se ovako "snalaziti": ista bolnica, isti ginekolog... Ali tu je počeo ponor, nakon abortusa osjećala sam se prazno, ljutito, osjećala sam mržnju prema momku, prema majci, prema sebi, psovala sam s mržnjom. Legla sam u krevet i nisam se pošteno ustala 13 godina: tražila sam pomoć psihijatara, psihotropnih lijekova, new age knjige, budizma, bjesomučna potraga za smislom, tisuću sam puta zamišljala svoju smrt. Zašto nisam počinila samoubojstvo? Zato što sam se brinula što ako to učinim i ne uspijem? “Što ako taj Bog stvarno postoji? Što ako se zauvijek nađem u goroj patnji nego sada?”. Koliko straha od umiranja, koliko straha od življenja... U međuvremenu je u meni izrastao totalni respekt prema životu, postala sam vegetarijanac da ne ubijam živa bića, ludo je kako nam savjest govori!!!
Kazališna karijera u 29. godini života vratila joj je strast...
Kazalište i mačke. Ali onda su to bili pokušaji da se ispuni praznina koja je ostala neiscrpna. Međutim, kazalište me natjeralo da upoznam Massima, sada mog supruga, koji je bio ateist poput mene, ali Božji instrument da me izliječi. S 35 godina napokon sam bila spremna dočekati bebu koja će, bila sam sigurna, stići odmah, kao i uvijek. Ali nikad nije stigla. Ogorčenost je bila nezadrživa, udarala sam se po praznom trbuhu, toliko da je Massimo predložio da odemo u Asiz posjetiti grob svetog Franje. Slijedila sam ga na vrhuncu ravnodušnosti i samozadovoljno sam ga pogledala dok je kleknuo na koljena po prvi put u životu moleći se da mi Bog pomogne. Svaka trudnica koju sam srela na ulici bila je nemilosrdni udarac za moje srce, gdje je bilo moje dvoje djece? Zatvorila sam se u kuću, sve ljuća protivnica Boga, samo me lik svetog Franje nastavio privlačiti iz simpatije, i on je volio životinje, i on je osjećao da u životu moć i bogatstvo ne vrijede ništa... Massimo mi je dao Bibliju, Stari zavjet sam odmah preskočila, ali me Evanđelje misteriozno fasciniralo sjajem riječi tog Krista kojeg nisam poznavala. Ali što sam više nazirala "raj" to me je unutarnji "pakao" više vukao prema dolje.
Ali niz ljudi ipak je morao malo proći s njom...
Pozitivni ili negativni ljudi, svima im zahvaljujem, jer svi su imali svoju ulogu u spasenju: don M, rastreseni i brzopleti svećenik od kojeg sam pobjegla, zatim otac Alessandro, koji me je u Speco di San Francesco u Narniju natjerao da shvatim da Božja ljubav dopušta svima da krenu od nule, odatle don Antonio, koji se u Rimu suočio s onim što sam mu najavila kao "20 godina dugu ispovijed" i koji me maltretirao, "ok, napravila si puno gluposti, ali ti se kaješ i Boga nije briga teret prošlosti, on želi da mu daš slavu svojim životom, sada, danas!”. Sve je jasno, u teoriji, ali ako mi je On oprostio, ja nisam sebi oprostila, žaljenja su izlazila jedno za drugim kao marame vezane jedna za drugu koje se izvlaće iz mađioničareva šešira.
Da bih se vratila gore, trebao mi je još jedan posljednji korak... dolje. 30. travnja 2010. progutala sam te tablete, pokušala sam se ubiti. Massimo me pronašao. Spašena sam i od tada 1. svibnja slavim kao svoj drugi rođendan.
Konačno svjetlo?
“Slučajno” mi je prijateljica pričala o Međugorju, upravo je odlazila na hodočašća, a ja sam kao čista voda osjetila potrebu skinuti prašinu s Oče naš i Zdravomarije koje me samo baka naučila kao dijete: ove su se molitve vratile u mom sjećanju od riječi do riječi. U zadnji tren se oslobodilo mjesto u autobusu i bez razmišljanja sam otišla prodati sve svoje zlato, stare lančiće, darove od bivših mladića: godinama su stajali zaključani u ladici i tako važno putovanje činilo mi se kao najbolji način da to blago iskoristim. Danas se s dubokom zahvalnošću sjećam i lanaca i momaka. Opet "slučajno" polazak je bio u noći između 1. i 2. kolovoza, na dan "Asiškog oprosta".
Oprost, njegova vječna potraga...
Krenuli smo na križni put noću na brdu Križevac i stigli smo u zoru do ogromnog raspela koje blagoslivlja dolinu, dok je sunce izašlo obasjavajući nas svjetlošću i toplinom. Tri sata penjanja, u molitvi, ja! Moja borba nije bila fizička, bila je to borba s krunicom. Ponekad sam bila sita svega i zaključavala sam se u svoju sobu, ali sam s čuđenjem udisala osjećaj mira. Iznad svega, zadivila me ta raznobojna masa različitih nacija, zastavama, kulturom i jezicima. Tijekom mise orile su se zajedničke molitve, svatko na svom jeziku, govoreći isto! A onda svjedočanstva: koliko se iskustava "smrti" bez Boga pretvorilo u radost. I ja sam željela to ponovno rođenje u Kristu i 6. kolovoza se to i dogodilo.
Što se točno dogodilo 6. kolovoza?
Svoje zahtjeve BD Mariji morali smo napisati na komad papira. Učinilo mi se smiješno, ali sam počela: Draga Marija...
Onda sam se ukočila, što sam je mogla pitati? Dijete? Da se više ne osjećam bolesno kao prebijeni pas? Na kraju, umjesto da tražim, odlučila sam nešto ponuditi: nisam ja ta koja te mora nešto moliti, ako išta, moram ti dati poklon, obećavam ti da ću kad se vratim pokušati učiniti što tražiš od mene. Pretrčala sam na Brdo ukazanja i svoje zgužvano pismo sakrila među kamenje. I po prvi put sam kleknula (još jedna stvar koju sam prije smatrala smiješnom). Sljedećeg dana bili smo u Padovi i tamo mi je brat Giorgio, iako me nije poznavao, rekao riječi koje su me otvorile neizmjernoj, toploj i gostoljubivoj ljubavi, u trenutku sam osjetila da mi je oprošteno.
Danas prenosi drugima svoju vedrinu
Vratila sam se kući s toliko ljubavi u srcu i željom da je dijelim drugima. Posebno mojoj majci: zagrlila sam je da joj kažem da to više nije važno i da je zaštitim od te "krivnje" koju je možda danas shvatila. Nadalje, svjedočim svoju priču bez alibija, kako druge djevojke poput mene ne bi morale pasti na istu prijevaru pobačaja. Imala sam privilegiju biti majka Andree, koja je živjela u mojoj utrobi tri mjeseca, i Camille, koja je bila sa mnom dva mjeseca. Ne znam jesu li zapravo bili muško ili žensko, ali dala sam im ime da ih zamolim za oprost i da im kažem da ih volim. Molim BD Mariju da ih drži u svom majčinskom zagrljaju, dajući im ljubav koju zaslužuju, a koju im ja nisam mogla dati. Ali danas na kraju svake staze uvijek vidim svjetlo i Isusa kako mi pruža ruku: kako me još išta može uplašiti? 13. svibnja 2017. Massimo i ja smo se vjenčali pred Gospodinom... "slučajno" na stotu obljetnicu Gospe Fatimske.
Alessandra Pelagatti
avvenire.it/Prevela Paula tomić / medjugorje-info.com
