Bila je u stadiju metastaze. Usred takve situacije došla je na hodočašće u Međugorje u rujnu 1989. godine. Poznavala je dobro svoje stanje i nije se usudila poći sa skupinom na Križevac. Ostala je podno brda i odlučila čekati skupinu dok se vrati. Onda je krenula polako sama i donijela odluku...
„Idem do prve postaje, a ako mognem dalje, ići ću dalje pa dokle stignem. I tako sam išla, na svoje osobno iznenađenje, bez mnogo muke od postaje do postaje. Za cijelo vrijeme svoje bolesti imala sam dva straha: strah pred osobnom smrću i strah za svoju mladu obitelj jer imam troje male djece. Djece mi je bilo žao više nego muža. I pred 12. postajom, dok sam gledala kako Isus umire, odjednom je nestao svaki strah pred smrću. Mogla sam na mjestu umrijeti.
Bila sam slobodna, ali ostao je strah za djecu. Kad sam pred 13. postajom gledala kako Gospa drži mrtva Isusa, na isti je način nestao i strah za djecu: Gospa će se brinuti za njih. Bila sam sigurna i spremna umrijeti... Bila sam laka, mirna, sretna, kao nekoć prije bolesti... Sišla sam lako niz brdo.
Kad sam se vratila kući, otišla sam na pregled i liječnici, moje kolege, nakon snimaka pitali su me: ‚Što si radila? Nikakvih znakova više nema!’
Zaplakala sam od radosti i izustila: ‚Bila sam kod Gospe na hodočašću!’
I evo, brzo će dvije godine od moga iskustva, a osjećam se dobro. Sad sam došla zahvaliti!“
(Antonacci, Antonio i suradnici, Izvanredna ozdravljenja u Međugorju, Kršni Zavičaj, Humac 1990.)
