Trenutno vrši službu župnog vikara u župi Presvetog Trojstva u Karlovcu. Prvi put je bio u Međugorju 1988. godine. Vrlo se dobro sjeća svog prvog hodočašća, iako je tada imao samo 8 godina. Jedan od razloga jest i to što ga je na hodočašće vodila njegova majka koja je nekoliko godina kasnije preminula. Nakon završenog studija ekonomije, sudjelujući na susretima Franjevačke mladeži, osjetio je da može učiniti nešto više sa svojim životom. Fra Marino je zaređen za svećenika prije pet godina.
„Jako se dobro sjećam svoga prvoga dolaska. Tada sam hodočastio sa svojom župom iz Koprivnice kao najmlađi hodočasnik u skupini. Zaista je bilo lijepo. Na to smo se hodočašće odlučili jer smo katolici. Odgajan sam u vjeri i odmalena sam osjetio što znači ljudska patnja. Mama mi se teško razboljela dok sam još bio dijete i prošla je neke operacije. Osjetila je da treba otići u Međugorje i moliti se. Za moju obitelj je to bilo zagovorno hodočašće, jer su liječnici htjeli pomoći mojoj majci, ali nisu joj mogli dati pravu dijagnozu.
Majka se stalno žalila da joj nije dobro, no liječnici su govorili drugačije. Odlučila je u Međugorju moliti zagovor Majke Božje, zamoliti ju da joj pomogne. Bogu sam zahvalan, jer to je hodočašće stvarno donijelo plodove. Nije prošlo puno vremena od povratka s hodočašća kada je moja majka naišla na liječnika koji je došao kupiti orahe kod naše susjede. Ta je susjeda spomenula da je moja majka bolesna i kako liječnici ne znaju što je u pitanju. Liječnik je poručio da majka donese nalaze i, vidjevši na rendgenskoj snimci kako ima velikih problema sa srcem, rekao kako treba u bolnicu. Vratio sam se kući, zatvorio u sobu, plakao i molio.
Operacija je dobro prošla. No, pet godina poslije, tj. 1996. godine, moja je majka preminula. U tom sam trenutku mislio kako Bog ne postoji, kako uopće nije čuo moju molitvu, bio sam zapravo ljut na Boga. Jedno sam vrijeme prestao biti praktičnim vjernikom. No, nakon nekog vremena, pospremajući kuću našao sam mamin dnevnik, u koji je ona zapisivala svoja sjećanja i pjesme. Naišao sam na jedan zapis, gdje je ona napisala da se, kada se probudila nakon operacije, ničega nije sjećala - niti da ima muža, niti djecu. I to ju je toliko boljelo da joj je najlakše bilo umrijeti. No, u jednom trenutku je vidjela svjetlost, i zapravo opisuje da je u tom trenutku vidjela Gospu. Nakon toga, vratila joj se volja za životom i odlučila se boriti. Pročitavši to, shvatio sam koliko sam krivo shvaćao i samoga Boga i činjenicu da je moja majka mogla i prije umrijeti, no Bog nam je podario još 5 godina s njom, a u onom razdoblju kada je za sestru i mene to bilo i najpotrebnije. Vjerujem da Bog čini čuda, a posebno po zagovoru Majke Božje“, kazuje fra Marino koji ističe kako jedno vrijeme nisu mogli dolaziti u Međugorje, te nastavlja: „I onda sam ponovno hodočastio 2004 godine. Bilo je drugačije vidjeti Međugorje nakon toliko godina. Duh Međugorja je ostao isti. Kad dođem u Međugorje pokušavam gledati ono duhovno. Ono što je za mene najvažnije jest otići na Podbrdo i izmoliti krunicu. Tamo ostajem u tišini. Volim otići i na Križevac.“
Fra Marino s hodočasnicima iz Karlovca u Međugorju boravio je 14. i 15. listopada.
