Šimić je kazao kako je čovjeku uzalud sve ako nije sretan i ispunjen, što ne može biti bez vjere. Opisao je kako je oko 25. godine, dok je igrao u Milanu, osjećao pritisak, potištenost, anksioznost i nije vidio svjetlo na kraju tunela. Imao je sve u životu, a nitko mu nije mogao pomoći. Izvana se morao držati jak, dok je u sebi osjećao slabost.
Čitao je knjige Marije Valtorte, mističarke koja je prema svojim viđenjima opisivala Isusov zemaljski život i priznao je kako je proplakao. “Meni je Bog konkretno pomogao i počeo pomagati u mojoj situaciji. Osjetio sam, i to je ono što mi je najljepše bilo, svjetlo na kraju tunela, neko rješenje, put… I bilo mi je bolje. Onda sam htio produbiti svoju vjeru da vidim što se nudi kako bih mogao sam sebi pomoći da mi bude bolje. A to želi svaki čovjek”, opisao je Dario jednom prigodom za Bitno.
Duhovne vježbe i susreti sa živim Bogom
Duhovne vježbe sv. Ignacija su mu pomogle da produbi vjeru. Šimić je ispričao kako je čuo za neke svećenike karizmatike i mise na kojima se moli za zdravlje, a kasnije je i samo pošao na te susrete. Shvatio je da čovjek, ako trenira svoje tijelo treba trenirati i svoj duh da bude jači.
Počeo je obavljati duhovne vježbe sv. Ignacija koje u svakodnevnici traju šest mjeseci, a sastoje se od toga da se razmatraju biblijski tekstovi kroz šest dana, a sedmi se razgovara s pratiteljem. Doživio je da mu ti tekstovi nešto govore te je počeo plakati, raditi na sebi, razmišljati, stavljati se u osobni odnos s Isusom koji govori ljudima, sve kako bi otkrio u čemu griješi.
Objasnio je da je nekad išao na misu zato što se to radilo u njegovoj obitelji, a danas na misu ide susresti se sa živim Bogom. Shvatio je kad se Boga stavi na prvo mjesto onda sve stvari dođu na svoje mjesto i sve bude lakše, prenosi Dnevno.
