Pokćerka Klementina je danas djevojka sa 27 godina, teški invalid i u kolicima, a posinak je desetogodišnjak s poremećajem iz autističnog spektra zajedno sa socijalnom zapuštenošću.
Kako ste se vi i vaša supruga uopće odlučili na posvojenje, a posebno zašto baš djecu s teškoćama?
Pa i prije braka oboje smo imali iskustva pomaganja u zajednicama ili udrugama za osobe s invaliditetom. Ispunjavali su nas ti trenuci druženja pa čak smo išli s njima i na ljetovanje. Naš prvi korak nakon što nam se rodio biološki sin bila je upravo želja posvojiti dijete s teškoćama jer smo poznavali situacije u kojima ova djeca žive – a ta je da možda imaju dobru socijalnu ili medicinsku skrb, ali ono što ova djeca uistinu žarko žele je biti dijelom jedne obitelji. Tako smo kad je naš biološki sin imao 8 mjeseci, posvojili djevojčicu koja je tada imala 5,5 godina: KLEMENTINU čija je dijagnoza tetraparezi spasmica. Ima oštećenja na mozgu koja joj uzrokuju i epilepsiju. Oštećenja su vrlo teška, djevojčica je svjesna, ali mi zapravo ne znamo u kojoj mjeri doživljava i prepoznaje svijet oko sebe. Ali s druge strane, ona je dijete koje jako izražava emocije. I na mali fizički kontakt, poput dodira ruke i obraza, ona se odmah nasmiješi i uživa. To je zapravo bio i razlog zašto smo je posvojili, jer kad smo prvi puta došli u tu instituciju da je vidimo, ona se smjestila između mene i moje žene i oboje nas je uzela za ruke. To je za mene i moju ženu bio znak prepoznavanja i tada smo je odlučili uzeti bez da smo uopće jasno znali koja je njena dijagnoza i koji su njeni izgledi za budućnost. Tada smo rekli naše „DA“. Klementina je bila oduzeta svojim biološkim roditeljima jer oni nisu bili u stanju za nju se brinuti. Nalazila se u jednom staračkom domu blizu nas jer nisu znali gdje bi i što bi s njom.
Kad je došla k nama, vidjelo se da uživa i da je sretna. Nama je u početku bilo malo nezgodno jer nismo poznavali niti nju, niti njezinu patologiju, ali ubrzo smo se međusobno prilagodili i upoznali. Sada je već 21 godinu s nama i svi je doživljavamo kao dio naše obitelji.
Nakon nekog vremena i naša biološka djeca su poodrasla do nekih dvadesetak godina, polako su se zaputili svojim životnim stazama, pa smo mi osjetili kako nam opet nešto nedostaje. Željeli smo još malo više doprinijeti u rješavanja tolikih upita djece s teškoćama koja nisu imala svoju obitelj. Onaj isti sud koji nam je dodijelio Klementinu, na razne strane je upućivao molbe za udomljavanje i posvajanje djece s teškoćama, ali nije bilo odaziva. Kad su nas pozvali i predložili nam usvajanje, nismo mogli reći ne kad su nam pokazali našeg budućeg sina. Bio je u jednom sirotištu (iako se sada to drugačije zove – centar, institucija, iako je zapravo isto), jer je bio ostavljen od svoje obitelji koja se nije znala nositi s njegovim problemima. I tako smo ga u vremenskom periodu od par tjedana poveli kući. Njegova dijagnoza je mješavina više stvari: zaostajanje u psihomotornom razvoju koje je najviše posljedica roditeljske nebrige u prvim danima njegova života, zatim ima neke simptome iz spektra autizma i od sindroma down. Osobno mislim da je najviše oštećen zapuštenošću u prvim danima života pa se mi trudimo to nekako nadoknaditi. I za ove tri godine što je s nama već se vide veliki rezultati.
Kako oni utječu na vaš život?
Pa utječu jako. Od malih detalja, npr. kad se ujutro probude odmah gledaju ima li danas sunca ili je kiša… nekako imaju osjećaja za neke jednostavne i temeljne stvari koje mi podrazumijevamo i na njih ne obraćamo pažnju. Mi smo nekako skoncentrirani na djelovanje, na korisnost i učinkovitost, dok oni više primjećuju. Mi nikad nemamo vremena, a oni uvijek imaju vremena. Ispune ti život samo sa jednim svojim zadovoljnim smiješkom. Oni ne misle o tome što će raditi sutra. Oni misle samo o tome što će raditi SADA. I mislim da bi puno obitelji moglo pomoći ovakvoj djeci. Odrastati u nekoj ustanovi, sigurno im može dati puno toga na materijalnoj i egzistencijalnoj razini, ali je puno više ono što im može dati jedna obitelj, a to je ljubav.
