"Prošao sam dug put do Boga, tražio sam smisao života. Kao mladić, često sam obolijevao. Bio sam u sekti, kao i medu Jehovinim svjedocima. Jednoga jutra, bio je kraj lipnja 1988. godine dogodilo se to da sam pogledao kroz prozor u Innsbrucku i vidio ulice pune ljudi, ali nisam znao zašto. Prošao sam cestom da to saznam i otkrio sam da u posjet dolazi papa Ivan Pavao drugi koji će proći pored moje kuće. Tada sam odlučio sudjelovati na svetoj Misi koju je on slavio, tijekom koje je u meni započela duhovna borba. Mučilo me je pitanje je li Isus stvarno prisutan u presvetoj euharistiji ili je to samo kruh.
U tom sam trenutku odlučio, da, to je Isus. Od tada više nikada nisam propustio nedjeljnu misu i osjetio sam veliku radost. Tada se u mom srcu rodila želja da odem u Međugorje, a to se dogodilo upravo trideseti dan u kojem sam izmislio molitvu da se posvetim Gospi. Posvetio sam se u crkvi u trenutku ukazanja. To se dogodilo dok je ovdje još bio rat, 1993. godine. Bilo je to za vrijeme Festivala mladih.
U međuvremenu sam postao liječnik, a nakon određenog vremena otišao sam na određeno vrijeme u Međugorje, u neku zajednicu. Sjećam se dobro 24. studenog 2004. godine, bio je petak, padala je kiša. Vrijeme je bilo jako loše. Pitao sam se da li da pođem izmisliti križni put na Križevcu, jer kada pada kiša jako je klizavo i nije lako popeti se gore. Konačno sam u sebi prelomio i rekao idem gore, idem na Križevac. U to vrijeme nisam razmišljao o svom pozivu. Razmišljao sam o braku i stvaranju obitelji. Fra Slavko je bio nekoliko postaja ispred mene sa stotinjak ljudi iz župe i molio križni put. Kada sam se našao na 13. postaji, ljudi su počeli trčati. Mislio sam da su poludjeli, jer je opasno klizavo. Tada sam vidio fra Slavka kako leži na stijeni, na kamenu. Prišao sam bliže i vidio da se drži rukama u predjelu srca i da umire. Pokušali smo ga reanimirati, ali bezuspješno. Tada sam povikao narodu: "Molite, molite, fra Slavko umire". To se dogodilo između 13. i 14. postaje. U tom trenutku kiša je prestala padati
Poslije smo uzeli fra Slavkovo tijelo da ga snesemo u podnožje Križevca. Bilo je jako teško jer je bilo klizavo. Tom sam prilikom molio: "Oče Slavko, sad si na nebu. Daj mi svoga duha, učini me dijelom svoga duha. Dok smo ga nosili, pošto je već bio mrtav, ruke su mu se njihale lijevo, desno. Jednom rukom me je dotakao više puta po ramenu. To je za mene bio znak, kao da mi fra Slavko govori: "Ja sam prošao svoj križni put, sada počinje tvoj. Nakon silaska otišao sam u crkvu jer mi je trebao mir. Više od sad vremena sam plakao ne znajući zašto. Tada sam donio odluku, bit ću svećenik! Ušao sam u samostan u Austriji, postao sam svećenik, a nema ništa ljepše na svijetu nego biti Kristov svećenik. Želim zahvaliti Gospi, želim zahvaliti fra Slavku, ali prije svega Ocu nebeskom na tom daru", posvjedočio je ovaj svećenik.
Njegovo svjedočanstvo samo je jedno od tisuće onih mladića i djevojaka koji su dobili duhovni poziv upravo u Međugorju, samo jedno od plodova koje je ovo mjesto dalo.
