Često bismo razgovarali kroz molitvu, na nedjeljnim misama i duhovnim obnovama. Bio je uz mene na svakom mom koraku i beskrajno sam mu vjerovala. U mom srcu nikad nije postojala ni trunčica sumnje. No kad bi me priupitali vjerujem li da na ovom svijetu postoji istinsko zlo, moj bi odgovor bio negativan. Bila sam svjesna da svi imamo svoje probleme, uspone i padove, ali zlo koje dolazi od sotone činilo se suviše apstraktnim. Sve dok to zlo nisam osjetila na vlastitoj koži…
Ne mogu se sjetiti u kojem su točno trenutku stvari krenule nizbrdo i kad sam dopustila da me prestanu poštovati moji najbliži, kad sam prestala poštovati samu sebe. Sve se to danas čini kao niz slika, kao bljeskovi svjetlosti koji prolaze pred mojim očima kad o tome pričam, kad se prisjećam. Znam samo da sam u jednom trenutku stajala pred vratima hitne medicinske pomoći pokušavajući pronaći opravdanje za svoju ozljedu, i smisliti neku uvjerljivu laž… Možda sam u trenutku kad sam sjela nasuprot liječniku i tiho izrekla: „Suprug me ozlijedio“, priznala samoj sebi težinu situacije u kojoj se nalazim. Možda sam tek tada postala svjesna… Moje uho bilo je teško ozlijeđeno, a bubnjić razbijen. Morala sam na operaciju nakon koje su ostale trajne posljedice. Svakih nekoliko mjeseci imala sam bolne upale uha koje sam tretirala antibioticima. Ružan podsjetnik na prošlost.
U to je vrijeme Josip Lončar održavao karizmatski susret u Osijeku. Kako sam često odlazila na susrete fra Ivi Paviću u Tolisu i Šurkovac, odlučila sam zajedno s kćeri otići i Josipu. Kćerin muž borio se protiv svojih poroka i znala sam da mu u toj borbi može pomoći jedino Bog. Sjedili smo na tribini kad je došao red na polaganje ruku. Nakon uzaludnih pokušaja da ga nagovorim da pođe na blagoslov, odlučila sam učiniti nešto za sebe: „Pa vrijeme je da na mene dođe red, neprestano se trudim oko drugih“, pomislila sam.
Sišla sam na parket dvorane s ulaznicom u ruci i mirno stajala čekajući da mi gospodin Josip priđe. U meni se javio neki gnjev: „Evo, Bože, ovo ti je prilika da se iskažeš!“ rekla sam u sebi iskušavajući Ga. Kad mi je Josip položio ruke na problematično uho i počeo moliti, pala sam u milosti. U uhu je nešto snažno puknulo i osjetila sam intenzivnu toplinu. Osjećaj je bio toliko snažan da se i sada mogu bez problema prisjetiti i najsitnijeg detalja. Kao da me obavio snažan val ljubavi i mira. Dragi Bog je odgovorio na svaku moju molitvu, dodirnuo me i izliječio!
Od toga dana, vjerujem da pravda postoji. U svakoj svojoj nedaći oslanjam se na svog Boga, svog Oca, najveću ljubav na ovom svijetu. Na Onoga tko mi uklanja trnje na mom životnom putu, na Onoga tko mi daje snage da se ne osvrćem unatrag, nego da svaki novi teret prihvatim s radošću znajući da sam dovoljno jaka jer će mi On pomoći da ga nosim!
