Giuseppe Sarto, kako je bilo krsno ime Pija X, rodio se kao drugo od desetoro djece službenika Gimabattiste i žene mu Margarete u zabitnom talijanskom selu Riese 1835. godine. U brojnoj obitelji zarana je primio ono najljepše što pruža odgoj u vjeri i zajedništvu, a seoski župnik don Luigi podučavao ga je latinski.
Već kao školarac Giuseppe se isticao pobožnošću i marljivošću, što nije promaklo ni tadašnjem venecijanskom patrijarhu kardinalu Monicu, također rodom iz sela Riese, koji je mladom Sartu osigurao besplatno mjesto u padovanskom sjemeništu. Pun radosti, Giuseppe je krenuo na put svećeništva, u čemu ga nije omeo ni težak udarac, očeva smrt 1852. godine. Iako su ga mnogi nagovarali da napusti sjemenište i pomogne majci u podizanju mlađe braće i sestara, ostao je odlučan u svom izboru. Najveću potporu dobio je upravo od svoje pobožne majke.
Godine 1858. zaređen je za svećenika, a put "prema vrhu" započeo je kao kapelan u Tombolu. Uz svakodnevne dužnosti, te neobično iskreno i neusiljeno komuniciranje sa svim vjernicima, Giuseppe je po čitave noći neumorno čitao tako da je već tada došao na glas kao propovjednik. Na župničkoj službi pak, u župi Salzano, dokazao se kao dobar ekonom obnovivši župnu crkvu, a kad je selo 1873. zahvatila kolera, postao je omiljen od sviju jer je bez ikakve računice priskakao u pomoć oboljelima. Sljedeći korak bila je kanonička čast i vodstvo biskupijske kancelarije u Trevisu, uz što je stizao biti i duhovnik na bogoslovnom sjemeništu te profesor više predmeta na teologiji.
Sve te kvalitete dobro je zapazio papa Leon XIII. pa je Sarta 1884. imenovao biskupom u Mantovi, gdje je među svećenstvom vladao priličan nered. Budući papa teško je stanje lomio ponajprije svojim primjerom pobožna i neporočna života, tako da je deset godina kasnije dospio i do stolice venecijanskog patrijarha. Tu se osobito istaknuo promicanjem katoličkog tiska te zauzimanjem za prava radnika u tvornicama. Kao kruna dolazi njegov izbor za papu 1903. godine. U svom 11-godišnjem pontifikatu, do smrti 1914, naročitu pozornost posvećivao je odgoju i naobrazbi svećenika, a život vjernika obogatio je omogućivanjem svagdašnje pričesti. Osnovao je i Papinski biblijski institut, a hrvatski narod posebno će ga pamtiti zato što je blaženim proglasio današnjeg hrvatskog sveca Marka Križevčanina.
