Sv. Patrik, veliki obraćenik i duhovni preporoditelj tolikih, imao je tu sreću da jasno vidi svoj put.
Budući nebeski zaštitnik Irske rodio se kao Britanac, oko godine 385. u kršćanskoj obitelji gradskoga savjetnika. Tu se mali Patrik ni oko čega nije previše morao mučiti, pa je djetinjstvo i mladost provodio prilično lakomisleno, ne mareći ni za Boga ni za školu. I vjerojatno se za sv. Patrika nikad ne bi ni čulo da ga u šesnaestoj godini nisu, skupa s brojnim drugim žrtvama, uhitili irski gusari. Tako je Patrik postao rob, pastir ovaca. Tu, u poniženju i samoći, najbolje je mogao začuti Božji poziv. Patrik se predao molitvi i razmišljanju, a Božji glas jedne noći pomogao mu je i u bijegu. Patrik se dokopao obale i ukrcao na jednu lađu te nakon prave »odiseje«, u kojoj su njegovu vjeru i njegova Boga gladni članovi posade stavili na kušnje, stigao do svoje Britanije.
Svatko drugi u toj situaciji ne bi ni pomišljao vraćati se na »otok svoga ropstva« ili bi to učinio tek u namjeri da se osvećuje. Međutim, Patrik je osjećao snažan zov da se vrati. Kao propovjednik, navjestitelj vjere. Tako je i bilo. Nakon što je izučio za svećenika i bio posvećen za biskupa u Irskoj, Patrik se silnim htijenjem dohvatio u koštac s bezbrojnim plemenima i državicama što su tada napučivale Irsku. Dobrotom i primjerom, mudro, ali i lukavo tamo gdje je trebalo, Patrik je za vjeru pridobivao poglavare i odličnike. Narod je potom slijedio svoje vođe. Nije uvijek bilo jednostavno, pa je Patrik često bio izložen pogrdama i klevetama, a jednom su ga zarobili i druidi, poganski keltski svećenici te je jedva izvukao živu glavu. Ipak, ništa ga nije moglo zaustaviti ni uplašiti u njegovoj evangelizaciji Irske, zemlje svoga ropstva i svoje svetosti.
Proživjevši tako »napet film«, sveti je Patrik prije smrti, 461. godine, mogao u potpunosti stajati iza riječi koje je napisao u svojim »Ispovijestima«: »Što god mi se dogodilo, bilo dobro bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati«.
