Živeći cijelim bićem kao jednostavan i svakom blizak svećenik, "gradio" je ljudske duše, a najdivniji plod izrastao pod njegovim rukama bio je sv. Ivan Bosco. Svetac je odgojio sveca.
Rođen 1811. u mjestu Castelnuovo d'Asta (koje se danas zove Don Bosco), Josip Cafasso je u skromnoj seljačkoj obitelji zarana primio čvrst korijen vjerskoga života. Bio je sitan dječak s grbom na leđima, pa je odmah u školi morao pretrpjeti okrutna zadirkivanja i ponižavanja svojih vršnjaka. Ipak, u svojoj dobroti nije se dao pokolebati, pa je naposljetku on sve njih "slomio". I mali razredni nevaljalci otkrili su da se iza njegove grbe, i njegovih bistrih očiju, krije nešto posebno. Ubrzo su počeli dolaziti tražiti savjete od njega. U njemu se skrivao istinski budući duhovni voditelj i savjetnik.
Nakon osnovne škole stupio je u sjemenište u Chieriju, a za svećenika je zaređen 1833. godine. Nastavio je studijem moralne teologije u Torinu, gdje ga je prigrlio njegov profesor, glasoviti teolog Luigi Guala. Josip Cafasso naslijedio ga je na katedri, ali se uz to osposobio za apostolat među mladim zidarima, običnim ljudima. Bio im je učitelj i odgojitelj, jednako kao svojim studentima. Privlačio ih i ispunjao ljubavlju, a ne prijetnjama i zastrašivanjem. Dospijevao je obilaziti i bolesnike, umiruće, a nekako najdraži su mu bili zatvorenici, osuđenici na smrt. Nije štedio vremena ni snaga da im pruža duhovnu utjehu, tihu pratnju sve do samih vješala. Krijepio ih je čvrstom vjerom da će i njih Bog primiti u svoje okrilje.
Godine 1848. Cafasso je postao i upravitelj jednoga svećeničkog konvikta, što ga je dodatno motiviralo da pomogne u školovanju siromašnih svećeničkih kandidata. Osobno im je držao i duhovne vježbe, primjerom i neumornim ispovijedanjem vodio ih kroz sve kušnje u koje zapadaju mladi ljudi. Naporan rad brzo je trošio njegove nevelike tjelesne snage, pa je preminuo prilično rano, u 49. godini života. Njegov najslavniji učenik iz cijele plejade pijemontskih svećenika koje je odgojio, ujedno i njegov prvi životopisac, sv. Ivan Bosco tada je svoga svetog učitelja jezgrovito opisao sljedećim riječima: "Uzor svećeničkog života – odličan učitelj klera – otac siromaha – savjetnik dvojbenika – tješitelj bolesnika – odlična okrepa umirućih – potporanj zatvorenika - spasenje osuđenika na vješala – prijatelj sviju – veliki dobrotvor čovječanstva."
