Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječima, prazni djelima" – misli su koje je, kao oštru kritiku ispraznosti golih riječi, izrekao sv. Antun Padovanski, istinski "čarobnjak riječi" i jedan od najvećih crkvenih propovjednika, ali i osoba koja je svakim svojim postupkom, cijelim svojim životom svjedočila ono što govori.
Rođen oko 1195. godine u Lisabonu, budući "Padovanac" i crkveni naučitelj, u 20. godini stupio je u red sv. Augustina u samostanu sv. Vinka kod Lisabona. Proučavajući Sveto pismo i osobito spise velikog sv. Augustina, ubrzo se oduševio idejama svoga suvremenika sv. Franje Asiškoga. Tako već 1220, godinu nakon svećeničkoga ređenja, stupa u franjevački red, u čijem će habitu postati jedan od najvećih i najomiljenijih svetaca u povijesti, čudotvorac i obratitelj, propovjednik poniznosti, strpljivosti, ljubavi i samilosti prema siromasima.
Ipak, put do prepoznavanja njegove veličine nije bio sasvim jednostavan, već gotovo slučajan. Godine 1221, naime, sv. Antun se na franjevačkoj skupštini u Asizu susreo sa sv. Franjom, kome se mladac iz Lisabona učinio sasvim priprost, osrednje nadaren. No talent koji je krio u svojoj poniznosti, nenadanom prilikom da propovijeda na jednome svećeničkom ređenju u Forliju, buknuo je tada svom silinom. Otkriveno je njegovo veliko teološko znanje, a sv. Franjo toliko se oduševio njegovom rječitošću i govorničkim darom da mu je povjerio propovjedničku službu.
Tako u Riminiju, Bologni, kasnije u južnoj Francuskoj, počinje vremenski kratak, ali nezadrživ i sadržajno neizbrisiv Antunov propovjednički pohod, praćen brojnim ozdravljenjima i čudesima. Za samo desetak godina djelovanja (do rane smrti 1231. g. u Padovi), te u samo 12 godina koliko je nosio ime Antun (promijenivši krsno ime Ferdinand) – svetac je svome djelu i imenu zaorao tako dubok trag da ga je papa Grgur IX. proglasio svetim samo godinu dana nakon njegove smrti, a da ga sav vjernički puk slavi već osam stoljeća.
